Dragi čitatelji,
ovo je priča o spikerima i o govoru. Želimo je s vama podijeliti jer je to priča o važnosti spikerske profesije i uloge spikera u njegovanju temeljne kulturne odrednice radija i televizije, kulture govora.
Istražit ćemo zašto je kultura govora na radiju i na televiziji toliko važna. Imaju li sve radijske i televizijske postaje spikere ili nemaju i zašto je tako? Zašto Hrvatski radio i Hrvatska televizija moraju imati spikere i moraju čvrsto štititi pravilan govor? Što je uostalom govor i jesu li jezik i govor isto? U kakvu su odnosu govor, jezik i pismo te kako spikeri u svojemu poslu svladavaju razlike između tih komunikacijskih sustava? Što je standardni jezik, a što nije? Jesu li hrvatski nestandardni govori zabranjeni i neprikladni za sve govornike na radiju i na televiziji ili samo za spikere i zašto? Zašto je za spikere, iako nisu pjevači, boja glasa iznimno važna? Je li za spikere važnije biti lijep ili imati lijepu boju glasa ili je to jedno s drugim u svezi?
Profesor fonetike Higgins, lik u drami „Pigmalion“ Georga Bernarda Showa, vjeruje da lijep glas i ljepota pravilnoga govora otvaraju sva vrata pa i vrata najvišega društva. Ljudi nižega obrazovanja, primjerice Liza Doolitle, ulična prodavačica cvijeća koju je čuo dok je svojim kreštavim glasom i sociolektom cockney, kojim se služe pripadnici nižega londonskog staleža, parala uši gospodi ispred kazališta u Covent Gardenu jedne kišne večeri, predodređeni su samim govorom na podređen položaj. Žele li postići uspjeh u društvu, moraju naučiti lijepo i pravilno govoriti. I sama je Liza shvatila da je tako i da neće napredovati do mjesta prodavačice cvijeća u cvjećarnici, nego će uvijek ostati na ulici ako ne popravi svoj kreštavi glas i ne uljepša govor. Međutim, Profesor Higgins je stavio veći ulog na vrijednost govora i okladio se da će od te proste djevojke stvoriti damu dobrodošlu u visokome londonskom društvu jer će govoriti tako da se njezino nisko podrijetlo i loše obrazovanje neće moći primijetiti. Njegov je eksperiment uspio nakon teškoga i mukotrpnoga fonetskog vježbanja impostacije glasa te optimalnoga izgovora suglasnika i samoglasnika, a G. B. Show likom Lize Doolitle poručuje čitateljima da je ljepota pravilnoga govora pitanje estetike pa i etike života.
Podrijetlo i vlastiti kućni govor svatko nosi tijekom života. To je govor kraja, grada, ulice, sleng ili dijalekt. U javnoj se komunikaciji pravilno koristiti standardnim govorom. Fonetika je znanstvena disciplina koja ispravlja razliku između vlastita govornoga idioma i standardnoga govora. Standardni je govor za svakoga naučeni način govora i rijetko je komu prirođen i u nas i u drugim zemljama. Standardni su ili, kako se katkad kaže, književni jezik i govor kulturni dosezi. Jednako tako, dijelom su kulture i govorni idiomi različitih dijalekata i slengova, koje također treba čuvati u kulturi naroda i u medijskome prostoru jer su prava riznica riječi i naziva, tradicije i emocija. Zbog toga mnoge komercijalne radijske i televizijske postaje imaju različite programe u kojima se upotrebljava mjesni govorni idiom. Međutim, Hrvatska radiotelevizija medij je od državne važnosti koji ima zadatak informirati, obrazovati i zabaviti, pri čemu mora štititi hrvatsku kulturu i vrijednosti koje su dijelom identiteta hrvatskoga naroda. Standardni je govor u tome smislu iznimno osjetljivo područje. Javni medij namijenjen svim građanima mora skrbiti o jeziku i govoru kao kulturnoj vrijednosti. U medijima se privatni govor institucionalizira, što drugim riječima znači da privatni govor postaje javnim, odnosno prestaje biti privatnim, on dobiva drukčije značenje i vrijednosti o čemu valja voditi brigu na institucijskoj razini. Privatno možemo govoriti kako želimo, ali kao što piše profesor Škarić u knjizi U potrazi za izgubljenim govorom, čistoća i ljepota standardnoga govora označava kulturu komuniciranja. Riječ komunikacija dolazi od latinske riječi communicare – dijeliti i communitas – zajednica. Mediji spajaju članove zajednice i dijele kulturu, estetiku i dosegnute vrijednosti. Mjesni mediji spajaju članove male, lokalne zajednice i mogu komunicirati jezikom te zajednice, a Hrvatska radiotelevizija spaja sve hrvatske državljane u zemlji i u svijetu kojima je standardni jezik i govor oblikovan na dugoj dijakronijskoj liniji naše kulturne povijesti. Zbog toga od početaka emitiranja Radija Zagreb, a sada HRT-a, uz službe koje se brinu o jeziku i govoru novinara, posebno mjesto u ostvarenju programskih sadržaja imaju spikeri.
Pročitajte i...
Kako se postaje spiker?
Nema škole ni fakulteta u kojoj se može učiti i studirati za spikere. Ipak, mnogi su fakulteti i škole dobra baza spikerskoj profesiji. Uz fonetiku će mnogi društveni smjerovi te većina humanističkih smjerova, poglavito jezici, biti korisni u spikerskome poslu jer se svakoga radnog dana spikeri susreću s brojnim nazivima i imenima iz svih dijelova svijeta. Iako u vijestima ta imena dolaze napisana fonetski, treba uvijek provjeriti jer je netočno izgovaranje imena nekulturno i neprofesionalno. U mnogim tekstovima eseja koje spikeri čitaju na Trećemu programu Hrvatskoga radija imena su napisana etimološki, pa je potreban dogovor i usuglašavanje s urednikom emisije. Pitanje je koje se može postaviti: ako ne postoji škola ni fakultet za spikere, kako se onda spikeri zapošljavaju i kako uče i prenose znanja o poslu?
Zapošljavaju se na temelju provedene audicije u kojoj se ocjenjuje boja glasa, primjerenost artikulacije, zadovoljavajuće izgovaranje suglasnika (l, č, ž, š, dž) te izgovaranje vokala koji imaju svoju optimalnu standardnu vrijednost. Varijacije samoglasnika i odstupanja od optimalne akustičke slike stvaraju šum u kanalu tijekom spikerskoga čitanja što znači da odvlače pozornost slušatelje i smetaju slušanje. Neoptimalnoi izgovor vokala ne može se prihvatiti kod spikera jer upućuju na organski idiom, odnosno donose podatak o dijalektnome podrijetlu govornika. Svi ti elementi mogu se, ako je potrebno, i popraviti fonetskim vježbama. što iscrpno opisuje Gordana Varošanec Škarić u svojoj knjizi Fonetska njega glasa i izgovora. Bolje je ako se na audiciji biraju spikeri s već školovanom dikcijom i artikulacijom.
Tipizirane su uloge na radiju tehničari, novinari, spiker, inspicijenti i urednici. Sve ih prati osobit poslovni žargon, vokabular ili jezik struke, tzv. jezično opredmećivanje djelatnosti. Time se stvara određena zaliha znanja u struci te se određuju pravila prikladnoga ponašanja za ulogu koju treba igrati u kontekstu strukture institucije. Taj objektivni korpus znanja u struci ima moć na subjektivnoj razini oblikovati pojedinca. Drugim riječima, učenje u struci mijenja pojedince onako i onoliko koliko se na njih utječe znanjem kao što je poduka koju je profesor Higgins davao Lizi Doolitle o objektivnome znanju iz pravogovora mijenjala njezin odnos prema sebi i odnos prema svijetu. Među spikerima je posebno dobar smisao za pedagoški rad s mladim spikerima, ali i novinarima, imao spiker stare garde Vladimir Mahovlić Lama. Njegovo spikiranje teče mirno, glas mu je umirujući i decentan, a rečenica jasna i topla. Kad bi se pisala knjiga za učenje spikiranja, njegove metode rada i tumačenje spikerskoga posla bili bi dragocjeni. Spikiranje je radijskoga spikera i voditelja Ljube Jelčića oglednim primjerom važnosti ozbiljnosti, točnosti, korektnosti i sabranosti u spikerskome poslu.
Jesu li spikeri institucija?
Mnogi smatraju da su spikeri institucija Hrvatskoga radija i Hrvatske televizije! Institucija su u instituciji javne radiotelevizije, primjerice, Gordana Bonetti, Ljubo Jelčić, Oliver Mlakar, Ivan Hetrich, Helga Vlahović, Željka Fatorini i Vlatka Bjegović!
Institucije, smatraju teoretičari Berger i Luckmann oblikuju društvenu zbilju jer imaju autoritet i vjerodostojnost i nositelji su određenih uloga u društvenoj zajednici. Uloga je javne radiotelevizije da izvijesti, pouči i zabavi (upravo tim redom, kao što je rekao prvi direktor BBC-a John Reith), a toj su ulozi svoj veliki doprinos dali spikeri.
Oni su dobili važnu ulogu u medijima kad se pojavom radija promijenio odnos usmene i pisane kulture našega doba, a govor se vratio „na velika vrata“. Postalo je, naime, jasno da se govor vratio u ljudsku kulturu da bi postao ravnopravnim s pismom. McLuhan tada postavlja načelo informacijskoga tehnološkog determinizma ističući da smjena sredstava za obavješćivanje uvjetuje promjene na širokome društvenom i psihološkom planu. Općenito je, u skladu s tehnološkim determinizmom, prihvaćena teza o komunikacijskim sredstvima kao ključnomu čimbeniku društvenih promjena. Na temelju komunikacijskih obrazaca spominju se četiri faze, od potpuno usmene, kad su se sva znanja i kultura prenosili usmenim putem pričama narodnih pjevača i mitova, preko šifriranja s pomoću pisma koje počinje prije oko dvije tisuće godina i traje oko dvije tisuće godina, do pojave tiska odnosno Gutenberga. Treće je razdoblje doba tiska od 1500. do oko 1900., a četvrto je doba elektroničkih medija od 1900. do danas.
Radio je, dakle, ukinuo ograničenost ljudskoga glasa, dao je čovjeku nove neslućene mogućnosti govora, učinio je govor važnijim sredstvom „društvene konstrukcije stvarnosti“ nego što je bio u pisanoj kulturi malobrojnih pismenih ljudi, odnosno vratio je govoru onu snagu i moć koju je imao u usmenoj kulturi Homera, Sokrata i predsokratovaca, pjesnika i filozofa koji su podatke, kulturu, tradiciju i poeziju prenosili usmeno i nisu ih zapisivali dok pisma nije ni bilo.
O novome načinu komuniciranja, u kojemu dva sustava – pismo i govor – počinju usporedno živjeti kao ravnopravni, pisao je McLuhan u knjizi Gutenbergova galaksija te je svijest čovjeka iz doba pisane civilizacije nazvao linearnom, a svijest čovjeka elektroničkih medija nelinearnom. Čovjek je manje otuđen u govornoj komunikaciji jer je govor demokratskiji i topliji medij. McLuhan je smatrao da radio poziva i okuplja ljude, a pojedinačnu svijest u trenu pretvoriti u skupnu. Usporedio ga je sa čarobnom snagom „bubnja plemena“!
Sjećanja svijeta
Suvremeno društvo govorne kulture, društvo suvremene usmenosti ima problem zaštite i pohrane govora i slike iz audiovizualnih medija upozorio je UNESCO u svojemu programu Memory of the World. Ističe nužnim pohraniti usmenu (i vizualnu) nematerijalnu građu kao neprocjenjivo bogatstvo u domeni kulture i nematerijalne baštine svakoga naroda. Govorni materijali i vizualni sadržaji za svaki su narod neka vrsta enciklopedije kulture, znanja i povijesti. Glasovi i govori ljudi od početka radija i televizije do danas su neponovljivi i predstavljaju posebnu vrstu svjedočanstva o prošlim vremenima. Glas prve spikerice Radija Zagreb Božene Begović nasreću je zabilježen. To je neprocjenjiva kulturna vrijednost koja svjedoči o početku emitiranja Radija Zagreb. Mnogi narodi nemaju svjedočanstvo o početku emitiranja njihova radija. Zabilježeni su i glasovi drugih spikera i spikerica koji svjedoče o kulturi govora u dimenziji vremena i pokazuju razvoj kulture jezika, govora i novinarskog diskursa tijekom vremena. Ivan Hetrich bio je prvi spiker Televizije Zagreb. To je audiovizualni dokument od neprocjenjive vrijednosti za našu kulturnu baštinu.
Kad je Gordana Bonetti, uz još neke spikere i novinare svjetskih medija, osvojila međunarodnu nagradu Ondas za najljepši glas i najbolju spikericu, jedan je novinar napisao zanimljiv komentar. Rekao je da bi možda „trebalo posvetiti više pozornosti takvom odgovornom i apsolutno javnom zanimanju kao što je spikersko zanimanje u serioznijem i samim time dostojanstvenijem obliku...“ Spiker danas znači, napisao je taj novinar, „početak i kraj u svakodnevnom okruženju audiovizualnih senzacija; spikeri su uvijek prvi na udaru neposredne kritike i posljednji pri podjeli pohvala“! Nagrada Gordani Bonetti, dodao je još, „početak je, nadajmo se novog shvaćanja i prihvaćanja jedne nepravedno zapostavljene profesije“! Bilo je to napisano 1966. godine! Pedeset godina poslije ovim projektom odajemo priznanje svim spikerima radija i televizije i želimo im uspjeh u radu!
dr. sc. Nada Zgrabljić Rotar
Literatura
Bahtin, M. M. (1980) Problem govornih žanrova. Treći program Radio-Beograda, 47:233-270.
Berger, A. A. (2996) Ways to Understand Communication. New York/Oxford: Rowman&Littlefield Publichers, Inc.
Berger, P. L. i Luckmann, T. (1992) Socijalna konstrukcija zbilje – rasprava o sociologiji znanja. Zagreb: Naprijed.
Brecht, B. (1977) „Radio kao sredstvo komunikacije“, RTV Teorija i praksa, 8-114-8.
Crissel, A. (2004) Understanding Radio. London: Routladge.
De Saussure, F. (2000) Tečaj opće lingvistike. Zagreb: ArTresor Naklada, Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje.
Gottesman, D. i Buzz, M. (2006) Umijeće javnog nastupa. Zagreb: Jesenski i Turk.
Havelock, A. E. (2003) Muza uči pisati - razmišljanje o usmenosti i pismenosti od antike do danas. Zagreb: AGM.
Hršak, S. i Zgrabljić, N. (2003) „Akcenti na Hrvatskom javnom radiju: Škarićeve teze na provjeri“, Govor/Speech, Zagreb, XX, br. 1–2, str. 133–146.
Kišiček, G. i Stanković, D. (2014) Retorika i društvo. Zagreb: Naklada Slap.
McQuail, D. (2010) Mass Communication Theory. London:SAGE Publications.
McLuhan, M. (1973) Gutenbergova galaksija. Nastajanje tipografskog čovjeka. Beograd: Nolit.
McLuhan, M. (2008) Razumijevanje medija. Mediji kao čovjekovi produžeci. Zagreb: Golden marketing i Tehnička knjiga.
Matešić, M. (2015) „Ortoepija hrvatskoga standardnog jezika iz perspektive varijeteta“, Priručnik za prevoditelje, Zadar, 2015.
Scanell, P. (1991) Broadcast Talk. London: SAGE.
Shingler, M. i C. Wieringa (1998) On Air. Methods and Meanings of Radio. London. Arnold.
Škarić, I. (1988) U potrazi za izgubljenim govorom. Zagreb: ŠK.
Škarić, I. (2000) Temeljci suvremenog govorništva. Zagreb: ŠK.
Varošanec-Škarić, G. (2010) Fonetska njega glasa i izgovora. Zagreb: FF Press.
Sabbagh, A. (2005) La Radio. Rendez-vous sur les ondes. Paris: Gallimard.
Zgrabljić Rotar, N. (2002) „Govor na radiju: Analiza duhovitosti, poetičnosti i afektivnosti novinara Hrvatskoga radija“, Govor/Speech, Zagreb, XIX, br. 1, str. 45–65.
Zgrabljić Rotar, N. (2007) Radio – mit i informacija, dijalog i demokracija. Zagreb: Golden marketing i Tehnička knjiga.
