Govor, jezik, pismo

Spikeri na Hrvatskome radiju govore hrvatskim jezikom, a pišu latiničnim pismom. Najvažniji su simbolički sustavi kojima se šalje medijska poruka, osim vizualnoga, jezik, pismo i govor. Jezik su, govor i pismo tri čvrsta, međusobno vrlo različita sustava. Ferdinand de Saussure, švicarski jezikoslovac i začetnik suvremene lingvistike, u svojemu je Tečaju opće lingvistike smatrao važnim razlikovati jezik, govor i riječ. Jezik (langue) je apstraktni sustav znakova koje proizvoljno oblikuje neka zajednica. Nastaje u zajednici i prihvaća se ili preoblikuje unutar nje. Jezik je konvencija koju je društvo prihvatilo, izvan pojedinca je i sam ga pojedinac ne može ni stvoriti, ni promijeniti. Jezik je određena vrsta dogovora, odnosno društvenoga ugovora. Jezik je kôd, šifra, skup znakova koji omogućavaju sporazumijevanje članova društvenoga entiteta. Povezuje se s kulturnom politikom pojedinoga naroda. Promišlja se uvijek kao društvena institucija, što znači da mu se u zajednici pridaju i druge funkcije i očekivanja osim sporazumijevanja (jednostavnoga kôda), primjerice očuvanje identiteta. Jeziku se pridaje i politička moć, društveni status. Jezik je sredina, okružje i sustav koji omogućuje da se različite društvene djelatnosti određuju u njemu i da se na taj način ostvare društveni diskursi kao što su politika, religija, znanost, kultura i posebni novinarski diskurs. Za razliku od jezika koji je društveni, govor je pojedinačni čin. Govor je konkretan, pojedinačna realizacija jezika, jedan od načina na koji se jezik kao apstraktni sustav znakova materijalizira. Mehanizmi su realizacije govora jednaki za sve ljude na svijetu (s manjim ili većim razlikama). Potrebni su zdravi govorni organi i njihova primjena. Govor ovisi o kontekstu. Lakše je razumjeti govor ako postoji kontekst, ako ga prati neverbalna komunikacija, ako se može razaznati na koga se što odnosi, komu se govori, kako izgleda osoba koja govori, okoliš i slično, pa je zbog toga teže slušati govor na radiju nego na televiziji jer na radiju nedostaje kontekst onoga o čemu se govori, što televizija uvijek omogućuje i time olakšava slušanje. Govor je prostoran, ovisi o prostoru te je do pojave elektroničkih medija i novih tehnologija bio vrlo ograničena dometa na prostoriju ili najviše na trg, agoru.

Za spikersku profesiju najvažnija je odlika govora ona koju ističe Ivo Škarić, a to je da se govor ne može zapisati „u cijelosti“ i da je višerazinski. Mnogi se, možda i najvažniji dijelovi govora ostvaruju samo u govoru i teško ih je prenijeti u drugi komunikacijski sustav – teško je opisati kako netko govori i kako to zvuči. Govor je, višerazinski, pri čemu se mogu razlikovati barem tri razine: intelektualna, ekspresivna i impresivna. Dio je govora koji možemo „zapisati“ i sačuvati u pismu tzv. intelektualna razina. Spikeri izgovaraju tekstove tako da su i ekspresivna i impresivna razina svedene na najmanju mjeru. To je spikersko čitanje. Interpretativno je čitanje bliže glumačkomu pozivu, a u spikerskome se govoru primjenjuje samo rijetko i oprezno da se „ne preglumi“. U čitanju je najvažnije na koji se način koriste tzv. paralingvistički elementi govora, a to su svi oni govorni elementi koji nisu riječ sama, ali sudjeluju u prijenosu poruke – naglasci, rečenični naglasak, tempo, jačina, boja glasa i stanke, dakle jedan sustav kojim se mora ovladati za dobro obavljanje spikerskoga posla.

Značajke su govora da je individualan, uvijek jedinstven, ne može se ponoviti, uvijek je osoban, sadržava sve govornikove osobine i odlike govornikove ličnosti. Svojstven je samo čovjeku, a često se kaže da je to i najjednostavniji način komuniciranja jer se usvaja spontano, odrastanjem, u društvu. Međutim, govor je iznimno složena društvena pojava na fizičkoj, fiziološkoj i psihičkoj razini te je kao takav predmetom proučavanja mnogih znanstvenih disciplina – lingvistike, fonetike, psihologije, sociologije, i medicine. Kako pripada mnogim znanostima, de Saussure je u svoje vrijeme smatrao da govor ne može biti predmetom proučavanja. Također, kao pojedinačna jezična manifestacija, govor pripada pojedinačnomu te stoga ne pripada znanosti, kako je isticao. Suvremena se komunikologija, međutim, bavi govorom kao i suvremena lingvistika i fonetika te neke druge znanstvene discipline. U medijskome su području otvorene najmanje dvije široke teme: prvo se bavi odnosom govora, govorne interakcije sa slušateljima i širega društvenog konteksta u kojemu se interakcija događa. Drugo je pitanje na koji način proučavati institucionaliziranu moć govora, odnosno kako se govor mijenja od običnoga u javni. Scannell u knjizi Broadcast Talk istražuje posebnost radijskoga (medijskoga) govora i ističe da se u medijima privatni govor pretvara u javni diskurs jer postaje „izvođeni“ govor. Drugo, iako taj govor teži obrascima i prirodi svakodnevnoga govora, to je institucionaliziran govor (dio je institucije) i to mu daje društvenu moć. I Crisell se u knjizi Understanding Radio bavi radijskim govorom. Ističe da je to pripremljeni, nespontani, pripremljeni (scenirani) govor, ali da se djelatnici (novinari i spikeri) trude različitim sredstvima i postupcima nadzora prikriti pripremljenost toga govora.

Radijskim i televizijskim spikerima velik je izazov pretvaranje pisanoga teksta u govor jer su to dva različita vrlo čvrsto ustrojena komunikacijska sustava. Pismo je sustav znakova kojima se prenose glasovi. To je transkripcija apstraktnoga sustava znakova nekoga jezika u sliku. Za čitanje te slike potreban nam je zajednički kod, razumijevanje simbola. Za razliku od govora, koji je spontan, usvajanje se toga koda uči. Dok je govor zvučan i namijenjen uhu, pismo je likovno i namijenjeno oku. Pisma se služe likovnim sredstvima i grafičke vještine. Pismo oblikuje neki tekst. Tekst je poruka kodirana jezikom. Ukratko, pismo su i govor dva različita, vrlo strukturirana sustava. Pretvaranje jednoga sustava u drugi, pisma u govor ili govora u pismo, vrlo je složen proces jer se tekst i govor međusobno sukobljavaju. Među njima traje stalna borba, pisana poruka uvijek želi odnijeti pobjedu nad govorom. U pismu nisu zabilježene odlike govora, pa ga je teško pronaći u samome tekstu. Pretvaranje jednoga sustava u drugi vrlo je složen proces i dovodi do entropije, do gubitka cjelovitosti poruke. Za taj zahtjevan posao treba biti obrazovan kao što su obrazovani stručnjaci za govor – glumci, novinari i spikeri.

Govor je, naime, uz glazbu, osnovni medij u kojemu se prenose radijski sadržaji. Kad kažemo govor, onda mislimo općenito na konkretnu, govornu realizaciju jezika, a ne na neki konkretni govorni žanr kao što je inauguracijski govor ili zdravica ili slavljenički govor... Treba to spomenuti jer riječ „govor“ ima mnoga značenja. Derrida je smatrao važnim istaknuti opterećenost te riječi mnogim značenjima govoreći o „inflaciji značenja riječi govor“. Govor može značiti i neki konkretan prigodni govor, koji se govori ili čita, a proučava se i analizira drukčijim metodama od govora kojim govorimo. Spikeri govore napisane tekstove – to je njihov zadatak. Pojavom radija i poslije televizije govor je postao važan medij, važan za proučavanje i podučavanje. Medijski su profesionalci odmah, na samome početku povijesti radija, shvatila važnost i moć govora. Shvatili su da je govor i oruđe i oružje! Govor je s elektroničkim medijima dobio novu ulogu u izgradnji društvene stvarnosti, kako su to opisali i analizirali Berger i Lukmann u svojoj knjizi Društvena izgradnja stvarnosti. Je li se govor dobro snašao u novim tehnološkim okolnostima javne komunikacije? Škarić je tvrdio da se nije dobro snašao „u svojoj novoj ulozi“ misleći na ulogu koju je govor dobio kao glavni medij masovnih elektroničkih medija. Razlog vidi u tome što se ljudi nisu dovoljno oslobodili pisma, medija koji je dugo bio jamcem znanja, kulture i učenosti.

Spikeri Hrvatskoga radija i Hrvatske televizije zapravo su stvorili obrasce ispravnoga govorenja. Ako se netko želi uputiti u to kako se pravilno piše neka riječ, otvorit će pravopis ili neki rječnik, ali ako želi znati kako se ta riječ ispravno izgovara, poslušat će spikera HRT-a. Spikeri u svojemu govoru poštuju norme pravilnoga govora ili pravogovora. Pravogovor ili ortoepija (od grč. orto- 'prav, valjan' + épos 'riječ, govor') je skup pravila koja određuju pravilan izgovor riječi i rečeničnih cjelina u nekome jeziku. Pravogovoru su veliku pozornost posvećivali još stari Grci i stari Rimljani! Nitko nije mogao ostvariti veliku političku karijeru ni uspjeh u njihovu demokratskome okružju agore i rimskih foruma ako nije bio dobar govornik, razgovijetan te ugodna glasa i dikcije. Govor, glas i stil značili su sve u tome društvu jednako kao i u visokome društvu profesora Higinsa i Lize Doolitle. Način je govora bio i ostao ne samo oruđe kojim se obrađivala šuma neznanja, nego i oružje s kojim se pobjeđivala konkurencija. Način govora ako je sasvim izbrušen prema pravilima ortoepije, ako je sasvim u skladu s pravilima četveronaglasnoga štokavskog sustava, može zvučati neprirodno. Malo je ljudi koji se u svojemu govoru imaju sva četiri naglaska kao u hrvatskom standardnom jeziku i pravilno ih upotrebljavaju, a pogotovo teško da ih ima koji se koriste i zanaglasnim dužine, odnosno zanaglasne duge slogove. Neki su teoretičari govora i govorne kulture, kao primjerice profesor Škarić, išli čak tako daleko da su tvrdili kako u našem svakodnevnom govoru postoji ne samo trend skraćivanja dugih naglasaka nego i tendencija ka prelasku na troakcenatski sustav u kojem neće biti neobičnog kratkouzlaznog naglaska (u riječima voda, žena, igla, sestra...). U jednom smo empirijskom istraživanju pokušali dokazati je li taj trend možda prisutan i kod profesionalnih govornika kao što su radijski i televizijski novinari, što bi zahtijevalo posebnu pozornost jezičnih stručnjaka za pravila ortoepije i standardnu govornu normu hrvatskoga jezika. Istraživanje je potvrdilo da radijski novinari manje ispravno koriste naglaske nego spikeri, a posebno često griješe u riječima s kratkouzlaznim naglaskom. Slušatelji su iznimno osjetljivi na pogreške u naglascima i vrlo često se javljaju u spikersku službu telefonom, komentiraju, negoduju i traže da se izgovor popravi. To samo potvrđuje, da spikerski govor nije umjetan govor, da ga slušatelji prate i odobravaju. Dapače, smatraju ga izrazom kulture i govorne profinjenosti. Teoretičari na tom tragu, primjerice Matešić u radu „Ortoepija hrvatskoga standardnog jezika iz perspektive varijeteta“, ukazuju da su u Hrvatskoj istodobno u uporabi dva varijeteta hrvatskoga standardnog jezika: visoki varijetet i niski varijetet. Visoki varijetet slijedi strogu ortoepsku normu i u tome se obliku ostvaruju „govori u parlamentu, sveučilišna predavanja, radioemisije, pjesništvo“ (Hrvatska enciklopedija, diglosija), dok se u niskome varijetetu ostvaruje svakodnevna komunikacija, komunikacija u obitelji, s prijateljima. Ta pojava supostojanja dvaju varijeteta nekoga jezika s različitim funkcijama poznata je pod nazivom diglosija koji je uveo američki jezikoslovac Charles Ferguson 1959. To je možda razlog zašto se katkad spikerski govor naziva neprirodnim, neuobičajenim, hladnim i „govorom kojim ne govori nitko“. Nije to tako samo kod nas, tako je očito bilo i sa spikerima drugih javnih medija u svijetu! Primjerice, Antoine Sabbagh u svojoj knjizi o povijesti radija u Francuskoj La radio: Rendez-vous sur les ondes piše da su tridesetih godina 20. stoljeća u programu već postojali žanrovi sportskoga novinarstva, humoristične emisije i tzv. vijesti „journal parle“. Te su žurnale čitali radijski spikeri, prave zvijezde koje je publika voljela i veselo se zabavljala njihovim umjetnim govorom, tvrdio je Sabbagh! Riječ je zapravo o visokome varijetetu standardnoga govora, normi, obrascu i uzoru pravilnoga izgovora. Moguće je da spikerskim načinom govora ne govori nitko, ali to ne umanjuje vrijednost toga govora. Godine 1976. objavljen je u Studiju članak pod naslovom „Odumiru li spikeri“. O tome je govorio najstariji spiker Hrvatskoga radija Jozo Vukelić i vizionarski je tvrdio da spikeri neće odumrijeti kao profesija jer će uvijek trebati netko tko će znati dobro govoriti i pravilno pročitati tuđe tekstove jer jedino to jamči potpunu informativnost teksta, cjelovit prijenos teksta u govor. Time što se u emisijama HRT-a, posebno informativnim i obrazovnim emisijama, još i danas, pa i sve više, upotrebljava upravo taj spikerski govor, Hrvatska radiotelevizija ispunjava svoju ulogu u zaštiti kulturnih vrijednosti.

Moglo bi se reći da su spikeri medij koji se služi govorom kao medijem u elektroničkim medijima – radiju i televiziji. Marshall McLuhan, najveći teoretičar radija u svojoj knjizi Mediji – produžetci ljudskih osjetila medije smatra produžetcima ljudskih osjetila, a radio produžetkom ljudskoga glasa. Radio je dao mogućnost ograničenim ljudskim osobinama, kao što si snaga i jačina glasa, da dobiju neslućene razmjere i moć. Radio, a poslije televizija te posebno današnja komunikacijska tehnologija učinili su govor sveprisutnim medijem komunikacije u svjetskim razmjerima. Govor više nije ograničen na prostor dosega glasa govornika, nego je bezgranična svemirska kategorija. Svojom profesionalnom aktivnošću spikeri, kao i drugi medijski profesionalci, stvaraju novu drugu stvarnost. Osnovni je način na koji to čine pretvaranje pisma u govor, a na pretvaranju govora u pismo pa zatim pisma u govor počiva razvoj naše kulture i civilizacije.