Spiker - tko je to ?

Spikeri su, prema definiciji Leksikona radija i televizije (2016.), medijski profesionalci koji neutralnom interpretacijom govorno realiziraju tekstove drugih autora. Karakteriziraju ih ugodna boja glasa, poštivanje govornoga standarda i rečenična logika. Spikersko čitanje ne dodaje novu poruku informaciji iz teksta, pa se primatelj poruke može usredotočiti samo na nju, kako stoji u Leksikonu. Djelatnost je kojom se bave spikeri, dakle, glasno čitanje, najčešće u posebnim uvjetima studija uz uporabu komunikacijske tehnologije.

Kako spikeri čitaju? Prije svega, čitaju naglas, a Škarić u Temeljcima suvremenog govorništva smatra da je glasno čitanje moguće podijeliti u četiri kategorije, od kojih svaka pokazuje određen stupanj govorne kulture. Obično je čitanje, kao što mu samo ime kaže, ono koje se uči u školi i kojim se služe ljudi bez posebne izobrazbe za čitanje. To je „čitačko“ čitanje. Tako čitaju učenici, studenti, neprofesionalni govornici i loši govornici. Za sljedeće tri kategorije potrebne su pripreme i posebna znanja. Te su tri kategorije spikersko čitanje, zatim minimalno interpretativno čitanje i dobro interpretativno čitanje. Spikersko je čitanje neutralno, nenametljivo i sastavljeno od obrazaca koji mogu služiti za učenje jezika i izgovora, ispravnoga naglašivanja riječi i rečenica, tempa, jačine glasa, oblikovanje glasa i slično. Za druge je dvije kategorije čitanja potrebno tekst koji se čita staviti u drugi plan, a interpretacija mora biti slična govorenju. Tako svoje tekstove čitaju glumci, dobri novinari te manje loši govornici. Spikersko čitanje ne teži govoru kao gluma jer govor je „nesavršen“, pun stanka, otezanja, razmišljanja, dinamike i emocija. Spikeri se više drže teksta nego glumci i govornici, spikeri pretvaraju tekst u glasovnu poruku, što nije nimalo jednostavan ni lak zadatak! Tekst, naime, nastaje na temelju pisma koje je likovno i čvrsto je zadan sustav utemeljen na simbolima kojima se označuju glasovi. Tekst nastaje poznavanjem jezika i pisma, pa je potrebno naučiti jezik (u djetinjstvu) te slova abecede (u školi). Jezik su i pismo čvrsti sustavi. Tekst je pak slika i na neki način kompromis odnosno izbor iz jezika, što znači da nije lako nešto što mislimo u jeziku oblikovati u tekst. Novinari oblikuju u tekstu poruke i podatke za spikere koji ih trebaju pročitati, ali pretvaranje je teksta u govor još složeniji postupak od oblikovanja ideja i misli u tekst! Zašto? Zbog toga što u tekstu nigdje nije sadržana dimenzija koja govor čini govorom. U tekstu piše informacija, ali ta informacija može propasti ako se ne izgovori na pravi način, ako se u rečenici ne naglasi prava riječ, ako se pogrešno naglasi neka riječ ili ako se druge vrednote govora ne primijene na pravi način. Ukratko, pismo su i govor dva čvrsta sustava od kojih svaki za sebe funkcionira dobro, ali kad se govor pretvara u pismo i kad se pismo pretvara u govor, može doći do mnogih gubitaka ili entropije sustava! Pisanu poruku teško je točno prenijeti u govoru kao što je govor gotovo nemoguće prenijeti pismom. To je umjetnost koju poznaju samo dobri dramski pisci kao što je pretvaranje pisma u govor umjetnost koju poznaju samo dobri glumci, a u medijima spikeri!

Taj postupak nije jednostavan, to je složena aktivnost koja se samo na prvi pogled može učiniti automatskom i spontanom. Svatko tko to pokuša izvesti spontano i bez pripreme ostaje na razini čitačkoga čitanja u kojemu se ispod govora osjeća dominacija pisma. Profesionalnost se spikera ogleda upravo u tome da tekstu dadnu govornu strukturu, bez dodavanja interpretacije teksta. Spikeri ne govore vijesti jer oni nisu svjedoci tih vijesti ni izvjestitelji o događajima. Spikeri ih ne interpretiraju jer interpretacija ima neki cilj, želi nešto na neki određen način prenijeti slušateljima. Spikeri su samo posrednici između teksta i zvuka, pisma i govora, izvora informacije ili novinara i slušatelja.