Jedna je od osobito cijenjenih osoba spikerskoga profesionalizma u povijesti Radija Zagreb, članica spikerske skupine koja je u hrvatski radijski eter uvela pripovjedački govor za razliku od dotad prevladavajućega glumačkog ili deklamatorskog. Kao spikerica je od 1951. do 1972. realizirala sve vrste radijskih emisija, a bila je i dio skupine radijskih djelatnika koji su 1966. pridonijeli pripremi Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika. Svojoj je najmlađoj publici bez sumnje ostala u posebnome sjećanju kao prvi pripovjedački glas u animiranome filmu Profesor Baltazar. Umrla je 1983.

Javne nastupe počela je u vukovarskome amaterskom kazalištu s kojim je obilazila okružje, a u radijskome eteru prvi je put na Radiju Vukovar. Surađivala je s radijom Kopar, a tijekom karijere na Radiju Pula bila je angažirana i kao glas iz milicijskoga megafona, kojim se Puljane pozivalo da dočekaju Indiru Gandhi. Na Pulskome filmskom festivalu 1970. bila je voditeljica. Na Radio Zagreb prešla je 1972.: ondje je radila do umirovljenja, a honorarno i poslije. Surađivala je i s Televizijom Zagreb (TV Dnevnik, sinkronizacija dokumentaraca...), a za list Radio-televizije Zagreb, nakon reportaže Biokovske impresije, s dežurstva na odašiljaču piše i humoreske. Od mnogih njezinih profesionalnih zadataka ističe se i legendarna televizijska reklama za napitak Pipi iz 1983.: Ana Sasso stasom, a Boba Antoniazzo glasom!

I hrvatski dramski i prozni pisac Tomislav Bakarić, rođen 1940., bio je spiker Hrvatskoga radija, tadašnjega Radija Zagreb. Dok je studirao komparativnu književnost i germanistiku, pisao je prve tekstove za časopis Polet, a s dvadeset i šest godina objavljuje i prvi roman pod naslovom Kako je umro grad. Godinu dana poslije slušateljima je počeo čitati vijesti i na spikerskome se poslu zadržao do 1990. Za to je vrijeme napisao mnogobrojne dramske tekstove za kazalište, radio i televiziju u kojima je povijesnim temama u dramskim tekstovima aktualizirao suvremena društvena zbivanja. Neki su od njegovih dramskih naslova Amerika, Amerika, Smrt Stjepana Radića, Anno Domini 1573., Njezino veličanstvo ljubav, Rasap i Vrijeme buđenja. Od 1990. do 1997. bio je ravnatelj Hrvatskoga radija. Umro je 2003.

„Sitna i nježna, iznadprosječne inteligencije, puna energije, ideja, vitalnosti i životne radosti – to je bila Božena Begović“, pisao je tako dnevnik Telegram 1966. u povodu smrti glumice, književnice, prevoditeljice i spikerice Radija Zagreb. Rođena je u Splitu 1901., u Beču je završila Akademiju za kazališnu umjetnost i ostvarila prve uloge. Nakon kraćega kazališnog rada u Zagrebu u Dubrovniku je postala „artistički vođa i režiser“ kazališne družine, a 1926. njezinom spikerskom najavom počinje emitiranje Radija Zagreb. Pet godina radila je kao spikerica, a onda se vraća kazalištu kao predavačica na glumačkim školama, dramaturginja, direktorica Drame i osnivačica zagrebačkoga Pionirskog kazališta. Prevodila je najbolja suvremena djela na hrvatski, a naše istaknute književnike na njemački i francuski. Pisala je kritike, recenzije, pjesme, prozna i scenska djela. Umrla je u Zagrebu 1966.

Rođen je u Lipovljanima 1935. Nandi (kako su ga zvali) Čampa je cijeli svoj radni vijek, većinom spikerski, proveo na Radiju Zagreb i Hrvatskoj radioteleviziji. Osim po redovitim radijskim spikerskim poslovima njegov je glas poznat i po sinkronizaciji Filmskih novosti – crno-bijelih filmskih vijesti koje bi se u kinima prikazivale prije početka filma. Krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih godina kao veliki ljubitelj i dobar poznavatelj džeza s osobitim je poletom i zanosom osmislio, vodio i uređivao radijsku emisiju posvećenu tomu glazbenom žanru. Za spikerski rad dodijeljeno mu je nekoliko priznanja. Pri kraju radnoga vijeka skrbio se za radijsku arhivsku građu. Umro je u Zagrebu 2008.

Rođen je 1924. u Sarajevu, a spikerskim se zanimanjem počeo baviti 1952. na Radiju Osijek. Već godinu dana nakon toga prelazi na Radio Zagreb, gdje postaje nositelj „novoga spikerskog stila, takozvanoga govornog, pričalačkog jezika“. Kako je godine 1985. u povodu smrti Zvonimira Đuretića pisao Ljubo Jelčić, „sve ono što je on saopćio, rekao, izgovorio, bilo je drugačije, različitije nego do tada. Bilo je to nešto što do tada nije bilo poznato. I zahvaljujući njegovoj snazi, kvaliteti, kreativnosti, imao je više profesionalnih sljedbenika nego što bi se itko nadao. I to ne samo u Zagrebu, u Hrvatskoj. (...) Svoje veliko, bogato iskustvo nesebično je prenosio mladima kako bi i oni svladali umijeće govorenja, kako bi ga zavoljeli kao što ga je i on volio.“ I doista, bio je mentor mnogim budućim slavnim spikerskim imenima – Stjepanu Kardošu, Oliveru Mlakaru, Vladimiru Mahovliću, Vladimiru Levaku i drugima. Od 1965. radio je i na Televiziji Zagreb: u informativnim emisijama, obrazovnomu programu i programu za djecu (Mali svijet) te je sinkronizirao mnogobrojne domaće i strane dokumentarne filmove. Umro je 1985.

Rođena 1936. ta je spikerica i voditeljica svoju karijeru počela na Radiju Pula 1961. Kao iskusna spikerica došla je na Radio Zagreb 1964. Radila je na svim trima radijskim programima u mnogim emisijama (Poezija na Prvom, gospodarske i političke te kulturne emisije na Trećemu programu). Umirovljena je 1995.

Sadašnja je redaktorica i urednica Vijesti na Prvome programu Hrvatskoga radija Gordana Gojčeta postala spikericom Hrvatskoga radija 1997. kad je prošla na audiciji za spikere. Prije toga radila je u školi. Ta spikerica i urednica, rođena 1957., kaže da voli biti glas u radijskome eteru i da joj je drago što je samo rijetki vide.

Bila je spikerica i majstorica televizijske montaže. Rođena je 1945., a kao glumica je Pionirskoga kazališta Zagreb sa svojih 12 godina odabrana na audiciji za Pionirski mozaik, prvu emisiju televizijskoga programa za djecu. U Vjesniku, u članku naslovljenome Djeca nas mogu poučiti od 29. rujna 1957., piše: ''… najsnažniji dojam ostavila je mala Vesna Ivanović kao najavljivačica. Ona je danas najbolja spikerica koja se pojavila na zagrebačkoj televiziji…''. Nakon prekida spikerske karijere i završene škole primijenjene umjetnosti, radila je na TVZ-u i HTV-u kao montažerka (Dnevnik, Vijesti, magazini, drame, serije, dokumentarci; Beskrajem svijeta i Jedrima oko svijeta…). Umirovljena je 2000.

U negdašnjemu zagrebačkom Obrazovnom centru za kulturu i umjetnost upisala je smjer „voditelj programa – spiker“ sa željom da poslije studira glumu. Najprije je samo pratila kako Pjer Vukelić stvara svoju emisiju za mlade Crvena jabuka, a tijekom studija počela je raditi kao voditeljica, spikerica i glazbena urednica na Radiju Velika Gorica. Kratko surađuje s Radijom Sljeme te informativnim i večernjim programom Radija Zagreb. S Trećim programom Radija Zagreb surađuje uređujući Društveni obzor, Iz riznice hrvatske kulture i druge emisije. Među prvim je radijskim spikericama kojima je povjereno da uređuju emisije Vijesti, a poslije je i posve prešla u redakciju radijskoga informativnog programa kao redaktorica i urednica.

Bila je u društvu prijateljice koja se poželjela javiti na audiciju za spikere Radija Zagreb. Prošla je audiciju 1964., a prijateljica nije! Neke od prvih emisija koje je vodila bile su Pod starim i novim krovovima i Vikend program subotom, a do kraja radnoga vijeka, koji je provela kao spikerica, realizirala je sve radijske spikerske zadatke, a surađivala je i s Televizijom Zagreb. Jedna je od spikerskih profesionalka od kojih su mlađi kolege, prije pojave odgovarajućih mrežnih pomagala, vrlo brzo mogli dobiti uputu o izgovoru imena poznatih, ali i posve nepoznatih skladatelja i izvođača klasične glazbe. Tri ljeta za redom mijenjala je spikericu Jelenu Stanić u Dubrovniku. Kad je došla prvi put, svi su je čudno gledali i bili su suzdržani, ali kad su je prihvatili, postala je njihova. Godine 1986. dodijeljena joj je HRT-ova godišnja nagrada, a među ostalim uspjesima kao zanimljivost ističe se da je osvojila drugo mjesto vozeći popularnoga „fiću” na reliju od Maksimira do Aerodroma Pleso – suvozačica joj je bila Gordana Grbić.

Pune 22 godine radio je kao spiker Radija Zagreb nakon što je prošao spikersku audiciju 1970. u skupini sa Zdenkom Potz i Vladimirom Mišićem. Vodio je dječje emisije, čitao vijesti kao i sve najvažnije informativne emisije, emisije posvećene poeziji, surađivao u emisijama operne i ozbiljne glazbe, a najdulje je radio za Radio-kalendar Prvoga programa Radija Zagreb kod urednice Seide Obarčanin Bukvić. Posebno ističe i suradnju u emisijama Top lista najpopularnijih te Muzički automat. Uz spikerski je posao cijeloga radnoga vijeka radio u Podravci, a nakon radnoga vremena u matičnoj tvrtki dolazio je na smjene spikiranja.

Taj je spiker, dramaturg i urednik, rođen 1916. godine, bio najbolji kandidat na natječaju za spikera Radija Zagreb 1940., radio je na Radiju na Krugovalu pa na RZ-u do 1957. Do mirovine 1976. bio je dramaturg i urednik u Programu za djecu. Dramatizirao je i snimao najpopularnije dječje bajke. Bio je i pjesnik. Poznate su njegove pjesme Vesela godina, Voli, ne voli, voli i Zlatna ptica sunca. Pisao je i na kajkavskome, a mnoge su njegove pjesme i uglazbljene poput poznate pjesme Na Sleme, na Sleme.

Rođen je u Varaždinu, ali odrastao u Koprivnici u kojoj počinje i njegova ljubav prema radiju: bio je vrckavi voditelj noćnoga programa Radija Koprivnica te je pisao i realizirao radijske reklame. Nakon što je u Zagrebu diplomirao ekonomiju kratko je radio u struci, a sredinom osamdesetih prolazi audiciju za spikere Radija Zagreb. Od svih redovitih i izvanrednih spikerskih zadataka koje je realizirao s posebnim je zanimanjem isticao izravne prijenose koncerata klasične glazbe iz zagrebačke Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog urednice Bosiljke Perić Kempf. Umro je u Zagrebu 2007.

Diplomiranoj općoj lingvistici i fonetičarki Kristini Kirschenheuter još je na obrani diplomskog rada njezin mentor, profesor Krunoslav Pranjić, rekao: „Lijepo vas je bilo čitati, a još ljepše Vas je slušati.“ U to su se uvjerili i učenici u osnovnim školama u Ivanić-Gradu, Klenovniku, Ivancu, Zaboku i Samoboru, gdje je radila kao nastavnica. U radijskome su je eteru prvi čuli slušatelji Omladinskoga radija, zatim je bila spikerica, voditeljica i novinarka Radija Samobor, a 2002. došla je na Hrvatski radio na kojemu je vrlo brzo preuzela spikerske zadatke svih radijskih programa. Poslije je radila i kao lektorica, kao redaktorica noćnih vijesti, povremeno savjetuje u emisiji Govorimo hrvatski, a po potrebi uskače i u televizijska spikerska dežurstva. Među kolegama je poznato je da rado od njih preuzima njima manje drage ranojutarnje smjene, a sama ističe da joj je posebno drago kad joj znanci i slušatelji kažu da je doživljavaju kao bliskoga nenametljivog prijatelja.

Kao spiker Radija Zagreb stalno je zaposlen godine 1985., ali svojim se spikerskim glasom koristi i za mnoge druge srodne poslove i zanimacije: radio je kao najavljivač na nogometnim utakmicama, kao novinar na Radiju Sljeme (Znanci i prijatelji) i Drugome programu Hrvatskoga radija (Audicija), a čita i zvučne knjige za Hrvatsku knjižnicu za slijepe. Dobar je poznavatelj vinske scene u Hrvatskoj – svoje priloge o vinu objavljuje na Hrvatskome radiju i portalu FAMA.

Nakon studija na Akademiji dramskih umjetnosti zaposlena je 1955. kao spikerica na Radiju Zagreb. Radila je najviše za Prvi program Hrvatskoga radija. Prema ocjeni Ljube Jelčića, bila je spikerica s najmanje govornih pogrešaka. Umirovljena je 1991.

Zagrepčanin Šimun Miloš, rođen 1985., u rodnome je gradu završio opću gimnaziju i diplomirao fonetiku i pedagogiju na Filozofskome fakultetu. Radi kao spiker na Hrvatskoj radioteleviziji od 2008. U svojemu je radu poznati glas u svim informativnim emisijama Prvoga programa Hrvatskoga radija, ali i Drugoga programa. Čita eseje za Treći radijski program. Tijekom studija bavio se retorikom, glasom i izgovorom na Govorničkoj školi čiji je utemeljitelj doktor Ivo Škarić. U Hrvatskoj knjižnici za slijepe u Zagrebu sudjelovao je u projektu digitalizacije zvučnih knjiga za slijepe osobe.

U njezinu jedinstvenome radijskom glasu najprije su uživali slušatelji Radija Petrinja, koji su je znali još kao srednjoškolku Zdenku Kovačiček. Godine 1970. postala je spikericom Radija Zagreb. Najprije je surađivala u emisiji Subotom uvečer, a ubrzo je nastavila i s ostalim spikerskim poslovima – informativnim emisijama, konferansom koncerata i javnih događaja, esejima, ali i interpretacijom proze i dramskih tekstova. Za televiziju je sinkronizirala dokumentarce, a dobro je poznaju i korisnici Hrvatske knjižnice za slijepe za koju je kao zvučne knjige snimila niz važnih djela hrvatske i svjetske književnosti (među ostalim Gričku vješticu Marije Jurić Zagorke). Niz godina bila je i voditeljicom spikera u sklopu Odjela spikera i lektora Hrvatskoga radija, a prije je bila i članica rukometne i kuglačke reprezentacije Radio-televizije Zagreb.

Virovitičanin je Dražen Puklavec na Filozofskome fakultetu u Zagrebu studirao kroatistiku i fonetiku, a od 2012. radi na Hrvatskome radiju kao novinar, voditelj i spiker. Surađivao je u mnogobrojnim redakcijama: od Radija Sljeme, preko Obrazovnoga programa, Drugoga programa Hrvatskoga radija, Glasa Hrvatske i Kulture do Informativnoga medijskoga servisa i naravno – spikerske službe. Režirao je jedan kratkometražni dokumentarni film.

Rođen je 1930. u Đurđenovcu. Nakon završene Muške realne gimnazije u Osijeku počinje spikersku karijeru na Radiju Osijek, a sredinom 50-ih godina prešao je na Radio Sarajevo. Desetak godina poslije postao je stalno zaposleni spiker Radija Zagreb i kao osobit prepoznatljiv glas tijekom svoje je karijere snimao i za Jadran film, interpretirao tekstove za zagrebački Kaptol, a često je angažiran i kao glas u reklamama u okružju, najčešće u Sloveniji.

Rođen je u Fužinama, odrastao u Osijeku, a prvu godinu staža stekao kao porezni ovrhovoditelj. U tomu poslu, kako je objasnio 1985. u reviji Svijet, nije bio osobito uspješan i ubrzo je otišao u Zagreb na studij medicine. Studentski „cimer“ Vladimir Levak probno ga je, bez njegova znanja, snimio za radijsku spikersku audiciju i dva je dana poslije Marijan Selman počeo raditi kao profesionalni radijski spiker. Karijeru je nastavio kao novinar i urednik pokrećući i nove radijske emisije kao što su emisija o znanosti Eppur si muove u sklopu Studija A kao nove koncepcije poslijepodnevnoga radijskog programa, poslijepodne subotom POPS, Pod starim i novim krovovima, Ulice i trgovi, Lice s fotografije i druge. Kolegama je pisao konferanse za glazbene festivale, s njima snimio gramofonsku ploču i pokrenuo emisiju Spikeri slušaocima u kojoj je u dvadesetak nastavaka nastojao javnosti približiti spikersko zanimanje. Umro je u Osijeku 2005.

Glas spikerske razine profesionalnosti i kultiviranosti čuje se i s govornice Hrvatskoga sabora kad za njom istupa profesor filozofije i komparativne književnosti, rođeni Pakračanin Nenad Stazić. Još je za studentskih dana, naime, prošao audiciju za spikera Radija Zagreb. Nakon spikerske karijere rad je na radiju nastavio kao urednik u Obrazovnome programu, a poslije je bio i urednikom radijske redakcije za unutarnju politiku te urednikom i voditeljem velikih radijskih informativnih emisija. Godine 1997. učlanio se u SDP, a od 2000. redovito je biran za zastupnika u Hrvatskome saboru, u kojemu je bio i potpredsjednikom. Autor je kazališnih satira Domovnica d. d., Ratni profiteri u Hrvata, Vježbanje demokracije i drugih. Za dramu mu je Otac tuđe djece 2008. stručno povjerenstvo Ministarstva kulture Republike Hrvatske dodijelilo književnu nagradu za dramsko djelo Marin Držić.

Predstavnica nove generacije spikerskih glasova programa Hrvatskoga radija i Hrvatske televizije jedna je od honorarnih suradnica za koje stižu profesionalne ocjene i pohvale publike da zadržava visoku profesionalnu i stručnu spikersku razinu na koju se javnost naviknula tijekom HRT-ove povijest. Diplomirala je talijanistiku i fonetiku: već je na studiju počela njezina nastavnička karijera tijekom koje se javila na audiciju za spikere Hrvatskoga radija. Gripa ju je zbog koje joj je puknuo glas spriječila da na audiciji pokaže svoj maksimum, ali unatoč tome odmah je angažirana za honorarne spikerske poslove na Hrvatskoj televiziji, a nešto poslije počela je i njezina spikerska suradnja s Hrvatskim radijom.

Medijsku karijeru počeo je na Radiju Samobor, 1993. došao je na Hrvatski radio: najprije je surađivao u programu Radija Sljeme, a već je godinu dana poslije radio i kao spiker u ostalim radijskim programima. Organizirao je mnoge kulturno-zabavne priredbe za ratom pogođena područja, a od 1995. sudjelovao je u programima medijskoga odgoja i obrazovanja te organizirao medijske radionice. Autor je recenzija, članaka i nekoliko priručnika o medijskoj pismenosti te prevoditelj sa slovenskoga jezika. Od 2008. redaktorom je i urednikom vijesti u Informativnome programu Hrvatskoga radija, a od 2014. stalnim članom uredništva HRT-ova međunarodnoga radijskog programa Glas Hrvatske.

Dugogodišnja je spikerica Radija Zagreb. Stariji slušatelji pamte njezin topao glas i interpretaciju u mnogim radiodramama, emisijama za djecu i Iz naroda u narod, kao i u informativnome programu. Profesionalni je put počela kao dramska umjetnica, a različite uloge ostvarila je u tuzlanskome kazalištu, Dramskome studiju HNK-a i karlovačkome kazalištu. S uspjehom je nastupala i na filmu, u Uzavrelome gradu i Vlaku bez voznog redatelja Veljka Bulajića. Umrla je 1990.

Od 2007. radi kao spikerica i radijska voditeljica na Hrvatskome radiju. Najviše je veseli sinkroniziranje televizijskih dokumentaraca i čitanje tekstova za emisiju Zagrebački vremeplov Radija Sljeme. Voli interpretirati poeziju i prozne tekstove u emisijama Trećega programa Hrvatskoga radija te je uživala u vođenju jutarnjega programa Jutro na Trećem. 

Na Radiju Zagreb Ivo Šrepel radio je od 1929. do 1941., a vodio je uživo dva sata radijskoga prijenosa feste svetoga Vlaha u Dubrovniku 1941. kojoj su bili nazočni hrvatski ban Josip Subašić i drugi državni uglednici. Na prvome je natječaju Radija Zagreb za radijsku dramu nagrađeno njegovo djelo Vatra, koju je i režirao. Bila je to prva hrvatska radijska drama emitirana 7. travnja 1927. Umro je u lepoglavskoj kaznionici 1945.

Glas Valike Šverer jedan je od onih koji su bezrezervno pamtili svi radijski slušatelji njezina doba, a da nisu imali predodžbu o osobi kojoj pripada. Kako je 1975. pisao tjednik Arena, kad je s Vladimirom Levakom vodila dječju emisiju Dado, Mira i Biserka, jedna joj je djevojčica pisala da bi se rado s njom dopisivala i pitala je u koji razred ide. Kao spikericu Emisije za pomorce jedan ju je mesar s Krka, čuvši za pultom njezinu narudžbu, pitao je li ona „naša šjora od pomoraca“ i zagrlio je i zahvalio joj za desetke pozdrava koje je preko emisije poslala njegovim sinovima. Prepoznatljivu boju Radija Zagreb oblikovala je od 1950., kad je prošla na audiciji za radijskoga spikera na kojoj je bilo gotovo 400 kandidata, do umirovljenja 1978.

Ta je glumica jedan dio karijere provela i kao spikerica Hrvatskoga radija. Glumila je u mnogim hrvatskim kazalištima i dobitnica je Nagrade hrvatskoga glumišta za ulogu Tene u osječkome HNK-u te nagrade Grand prix na Međunarodnome festivalu monodrame u Bitoli. Tamo je nastupila sa svojom autorskom predstavom Ja koja imam nevinije ruke u nezavisnoj produkciji ZGA, kojemu je i osnivačica. Osim u kazalištu ostvarila je niz uloga na filmu te glavne uloge u popularnim serijama Zabranjena ljubav, Najbolje godine, Kud puklo da puklo… I dalje rado i često surađuje s Trećim programom Hrvatskoga radija te interpretira književne tekstove, posebice poeziju u emisijama koje uređuje Irena Matijašević.

„Kod spikera je svaka vijest neka vrsta premijere. U kazalištu glumac nauči jednu ulogu i ponavlja je u nizu predstava. Spiker to ne može. U tom poslu pogreška se ne da izbrisati“, istaknuo je u novinskome intervjuu 1966. Jozo Vukelić, jedan od osobito prepoznatljivih glasova Radija Zagreb, koji je radio kao spiker od 1945. do 1981. Uz spikersko sudjelovanje u informativnome, zabavnome ili dječjemu programu sinkronizirao je filmske žurnale i dokumentarce, ali i otkrivao i u spikerski posao uvodio nove naraštaje: poučavao je pritom da novi spiker ne treba oponašati interpretaciju svojih uzora, nego da je, poštujući pravila struke i profesionalne standarde, potrebno iskoristiti i svoju osobnost. Tijekom 60-ih godina bio je i predsjednikom Republičkoga odbora za Hrvatsku Udruženja spikera Jugoslavije. Rođen je 1915., a umro 2000.

Diplomirana se komparatistica književnosti i fonetičarka Nada Zgrabljić Rotar odmah nakon studija zaposlila kao spikerica Radija Zagreb. Do 1990. bila je i autoricom i voditeljicom emisija u radijskome Obrazovnom programu i na Hrvatskoj televiziji. Pomičući interes od praktičnoga prema znanstvenome, u svojemu je magistarskome radu analizirala radijski informativni žanr kao suvremeni ritual, a u doktoratu je istraživala dijalog kao govorni žanr u radijskome programu. Godine 1995. pokrenula je znanstveni časopis Medijska istraživanja, koji je dao velik doprinos razvoju komunikacijske discipline u Hrvatskoj, a poslije se potpuno posvetila znanosti i s Hrvatskoga radija otišla na Sveučilište u Zadru te zatim na Sveučilište u Zagrebu na kojemu radi kao izvanredna profesorica i pročelnica Odjela za komunikologiju na Hrvatskim studijima. Objavila je mnogobrojne znanstvene radove i osam autorskih i suautorskih knjiga, među kojima i knjige Masovni mediji i digitalna kultura, Medijska pismenost i civilno društvo i Radio – mit i informacija, dijalog i demokracija. Bila je vanjskom članicom Odbora za informatizaciju, informiranje i medije Hrvatskoga sabora, potpredsjednicom Upravnoga vijeća HINA-e i predsjednicom Programskoga vijeća HRT-a. Članicom je Vijeća za kazalište, film, radio i televiziju HAZU-a.

Kolege su Vladimira Mišića uvijek opisivale kao iznimno šarmantna, duhovita i vrlo obrazovana spikera i voditelja, a u svojemu je profesionalnome životu sudjelovao u svim informativnim emisijama Hrvatskoga radija. Taj se rođeni Zagrepčanin, među ostalim, posebice istaknuo u radu za Drugi program Hrvatskoga radija, gdje je svojim glasom sudjelovao u kontakt-emisiji Radio-Jadran utorkom i u jutarnjemu programu od ponedjeljka do subote. Slušatelji ga se sjećaju i kao spikera u poslijepodnevnome programu emisije Studio A. Vodio je i emisiju Crvena jabuka. Na Trećemu programu Hrvatskoga radija čitao je mnoge eseje i vodio različite glazbene programe. Umro je 1997. u Zagrebu.

Iako je upisala Akademiju dramske umjetnosti, zaključila je da bi radije bila profesorica engleskoga i latinskoga te prešla na Filozofski fakultet u Zagrebu. Nakon diplome najprije je kratko prevodila za novine, a zatim prošla spikersku audiciju na Radiju Zagreb. Uz poduku Zvonimira Đuretića i Ljube Jelčića ubrzo postaje jedan od vodećih spikerskih interpreta Radija Zagreb sudjelujući u informativnome, glazbenome i dječjemu programu interpretirajući prozu, poeziju i eseje te vodeći brojne festivale i druge priredbe. Nada Agbaba, Zvonko Đuretić i Vladimir Mahovlić bili su joj među najvećim uzorima kao i Saša Novak s kojom je i danas prijateljica. Uvijek vrlo zaljubljena u svoj posao i veoma usredotočena na njega među kolegama je poznata kao profesionalka koja svojim toplim, baršunastim glasom i razinom interpretacije tekstu uspije dodati smisao čak i kad ga sam autor ne razumije.

Kao gimnazijalka u Rijeci voljela je recitirati i glumiti na školskim priredbama. Najprije je radila u turističkoj agenciji, zatim kao spikerica na Radiju Rijeka, a godine 1957. javila se na audiciju na Televiziji Zagreb. Televizija je tada nudila samo povremen angažman i, kad se već namjeravala zahvaliti i vratiti u Rijeku, zbog lijepoga joj je glasa ponuđen spikerski posao na Radiju Zagreb. Na televiziju je prešla 1963. Ondje je vodila, primjerice, Zagrebačku kroniku, Jučer, danas sutra, Dnevnik, TV u školi, Panoramu, turističke priloge, reportaže i festivale, a zapažen je uspjeh postigla kao suautorica i voditeljica emisije Smjerom putokaza. Za vođenje te emisije i radijsku interpretaciju književnih djela 1966. dodijeljena joj je nagrada Ondas. Kao omiljenu osobu redovito su je nagrađivali i čitatelji tjednika Studio. „To je žena široke kulture, finoga ponašanja, spontana i srdačna, koja će vas u svojemu domu dočekati i ugostiti kao prava domaćica, da bi malo poslije, ako ste spremni i raspoloženi za razgovor, zanosno i znalački analizirala Jesenjina, divila se Isidori Sekulić, polemizirala o slikarstvu Stančića i Bijelića“, pisao je o svojemu posjetu Gordani Bonetti D. Praštalo za Oslobođenje godine 1969., u članku naslovljenom Osmijeh za milijune. Umrla je 1972. u 42. godini.

Dubrovčanka je Ana Brbora Hum u svojemu rodnomu gradu deset godina bila članica amaterskoga folklornog društva Linđo, u kojemu je plesala i vodila nastupe. Za Radio Dubrovnik vodila je dječje i omladinske emisije te priredbe (Kviz znanja, Festival zvuci Dubrovnika, Prvi pljesak, Mali raspjevani Dubrovnik…) i Dnevnik, a godine 1976. prelazi na Radio Zagreb gdje na Drugome programu vodi Sunčani sat, Radio Jadran, Fijaker Formulu 1 i brojne druge emisije. Radila je i na Radiju Velika Gorica vodeći Noćni program. Nakon audicije za televizijske voditelje 1978. upoznali su je i gledatelji: bila je spikerica u informativnome programu od Vijesti do Dnevnika te u emisijama zabavnoga, dokumentarnoga i obrazovnoga sadržaja. Vodila je emisije Subotom uvečer, Tri, dva, jedan – kreni, Nedjeljno popodne, Svijet diskografije, Dobar dan, Svakodnevica, Glazbena TV te mnogobrojne festivale, među kojima je i Eurovizija – Zadar 90. U prvome je ciklusu programa Dobar dan i u Svijetu diskografije bila i voditeljica i suurednica, a poslije je vodila i emisije Dobro jutro, Hrvatska i Svirci moji. U emisiji Svaki dan, dobar dan bila je jedna od urednica.

Ova je Zadranka, rođena u Parizu, svoju medijsku karijeru počela sa šesnaest godina na zadarskome lokalnom Radiju 057, a zatim je radila spikerske i voditeljske poslove na OTV-u, Plavom devet, TV Mreži, CCN-u i Novoj TV. S Hrvatskom je televizijom surađivala vodeći Zadarfest i festival zabavnih melodija u Neumu te u kvizu Izazov, a svojim se glasom u punome radnom vremenu pridružila spikerskim glasovima Hrvatskoga radija od 2007. do 2010.

Rođen je 1944., a od 1968. radio je kao spiker na Radiju Zadar koji je poslije postao dijelom Radio Zagreba. Bio je reporter i voditelj u mozaičnim emisijama Vedro glazbeno raskrižje i Glazbena abeceda. U suradnji s Radijom Jadran s kolegama je dobitnik Nagrade za najbolju kontaktnu emisiju Četvrtkom zajedno na Tjednu radija Ohrid 1973. Od 1973. do 1989. bio je voditeljem emisija Jugoslavijo, dobar dan na njemačkome i Mosaique na francuskome jeziku. Kao sportski reporter prenosio je košarkaške utakmice za Radio Zagreb i Radio Zadar. Od 1978. do 1982. godine bio je glavnim urednikom, a zatim do 1992. direktorom i odgovornim urednikom Radija Zadar. Bio je i stalnim dopisnikom Hrvatske radiotelevizije iz Njemačke te urednikom i reporterom studija Hrvatske televizije Zadar do umirovljenja 2009. Dobitnik je Kristalne kugle za razvoj radiodifuzije.

„Ti, mala s kečkama, pročitaj ovo pred kamerom“, rekao je redatelj Anton Marti dvanaestogodišnjoj članici Dječjega zbora Radija Zagreb Željki Marković (poslije je kao solistica nagrađena na festivalu Djeca pjevaju) i tako je počela njezina karijera televizijske spikerice i voditeljice. U Programu za djecu vodila je Pionirski mozaik, družila se s Mendom i Slavicom, a poslije je vodila omladinski program Nedjeljom u 7 i informativno-obrazovnu emisiju za mlade Dnevnik 10, u kojoj je radila i novinarske priloge. S diplomom inženjerke eksperimentalne biologije preuzela je i druge spikerske poslove poput dnevnih informativnih emisija, pa je vodila i Nedjeljno popodne. Vrlo je dugo svima koji su nazvali telefonski broj 95, govorila točno vrijeme posudivši glas jednomu od prvih domaćih govornih automata. Od 1993. cijenjena je voditeljica emisije Dobro jutro, Hrvatska. Peterostruka je dobitnica nagrade Gordana Bonetti, a 2002. dodijeljena joj je HRT-ova godišnja nagrada.

Imoćanin Ratko Buljan, diplomirani glumac, niz je godina bio radijski i televizijski spiker i voditelj. Na radiju je vodio raznovrsne emisije od školskoga, preko informativnoga do kulturno-umjetničkoga programa. U povodu je njegove smrti 1889. pisalo u Vjesniku: „Profinjeno interpretirajući eseje i poeziju, igrajući u radiodramama, a ponajprije smjelo istražujući granice medija i utirući nove putove. (...) Malo tko može zamisliti koliku su senzaciju značile Ratkove voditeljske improvizacije i iskakanja iz uštogljenih klišeja sredinom šezdesetih.“ Sa Željkom Fattorini i Vojom Šiljkom vodio je popularne televizijske emisije Mladi na ekranu i Nedjeljom u 7. Kao glumac nastupao je, primjerice, u Zagrebačkome kazalištu mladih, u kazalištu Gavella, na Dubrovačkim ljetnim igrama, u filmovima Vlak u snijegu, Novinar, u televizijskim serijama Nikola Tesla, Velo misto te u mnogim televizijskim dramama.

Rođeni Podravac iz Ferdinandovca Vladimir Fučijaš kao student prava bio je 15. svibnja 1956. među publikom koja je u izlozima trgovina na tadašnjemu zagrebačkom Trgu Republike znatiželjno promatrala novo čudo – televizijsku sliku. Nakon položene proljetne spikerske audicije 1958. na Televiziji Zagreb, za ljetne mjesece, u kojima se tada još eksperimentalni televizijski program nije emitirao, morao je položiti i onu radijsku. Niz je godina radio kao spiker, novinar i urednik u oba medija. Od 1961. urednik je jutarnjega Radio-kalendara, a od 1976. TV-kalendara, za koji mu je 1979. Društvo novinara Hrvatske dodijelilo Zlatno pero. TV-kalendar uređivao je 25 godina, 15 godina bio je voditelj i urednik televizijskoga Dnevnika, a u njegovu su radnome opusu i televizijski putopisi iz Kenije, Brazila, Meksika, Španjolske i Italije te 120 emisija serijala Prošlost u sadašnjosti, kojima su, među ostalim, prvi put televizijski obrađene mnoge teme hrvatske povijesti. Godine 1999. dodijeljena mu je HRT-ova nagrada za životno djelo Ivan Šibl.

Budući radijski i televizijski spiker, voditelj, scenarist i redatelj Ivan Hetrich javio se na audiciju za spikere Radija Zagreb 1946. Radijsku je karijeru počeo u dramskome studiju, čiji je postao voditelj te reporter i novinar. Pišući pripovijetke, glumeći u dramama, a naposljetku i radeći kao spiker, završio je i kazališnu režiju u klasi Branka Gavelle. U kazalištima je djelovao kao redatelj. Pet je godina bio dramaturg u Zora filmu, a bio je i autor prvih reklamnih filmova. Pokretanjem je televizije postao naš prvi televizijski spiker u Dnevniku, bio je reporter te novinar i voditelj različitih emisija (Ekran na ekranu, Četvrtkom otvoreno, Tri, dva, jedan… kreni), adaptirao je i režirao oko 100 televizijskih drama. Pet je godina na Fakultetu dramskih umjetnosti u Zagrebu bio prvi profesor televizijske režije. Tjednik je Studio još početkom 70-ih godina prošloga stoljeća u povodu dodjele svoje nagrade Zlatni vijenac naveo njegovo sudjelovanje u 700 filmova, osamdesetak radiodrama te 15 kazališnih i oko 70 televizijskih režija. Uz najpoznatije naslove Kuda idu divlje svinje i Kapelski kresovi danas valja istaknuti 220 epizoda njegova televizijskoga dokumentarnog serijala Srdačno vaši. Godine 1965. za redateljski rad dodijeljena mu je Nagrada grada Zagreba, a dobitnik je i mnogih stručnih nagrada, među kojima su i tri na bledskome festivalu za seriju Kuda idu divlje svinje. Kao gimnazijalac zarađivao je crtajući karikature i poučavajući crtanje, pisao je reportaže o svojim brojnim putovanjima o iseljenicima (serija knjiga U potrazi za Hrvatima), a pod pseudonimom John George Jullienne, što je kombinacija njegova i imena roditelja Julijane i Đure, objavio je pet vestern-romana u Vjesnikovoj ediciji Laso. Rođen je 1929. u Vinkovcima, a umro 1999. u Stubičkim Toplicama. U povodu njegove smrti Večernji list 1999. piše: „Discipliniran pristup, sumnjičavost prema improvizacijama, otvorenost prema znanju i pripremljenosti, Hetricha su učinili televizijskim džentlmenom.“

Teodonosios Papanitijadis – to je bilo ime s kojim se već na jednom od prvih upoznavanja sa studijem Radija Zagreb susreo budući spiker Ljubo Jelčić i odmah ga je pročitao bez pogreške. Preciznost ga je pratila i dalje: tijekom svoje je karijere postao poznat kao visokokoncentrirani profesionalac koji se, vodeći programe na pozornici, uopće nije koristio bilješkama. Vodio je prvu emisiju Televizije Zagreb – izravni prijenos otvorenja Zagrebačkoga velesajma 1956. Svojim radom obilježio je, primjerice, radijske naslove poput Muzika i mi, Priča za laku noć, Filmskoga mozaika i Pomorske večeri ili televizijske Jadranske susrete, a dnevnik Vjesnik 2001. iz dotadašnje karijere Ljube Jelčića navodi devet splitskih, 12 opatijskih, 30 krapinskih festivala, Melodije Istre i Kvarnera, Zvuke Panonije, Đakovačke vezove i drugo. Od 1971. do 1991. godine bio je rukovoditelj spikera, lektora i inspicijenata Radija Zagreb i u posao uvodio mnoge buduće popularne spikerske kolege. Dobitnik je godišnje nagrade Televizije Zagreb, tjednik Studio proglasio ga je najpopularnijom televizijskom osobom 1970-ih, dodijeljen mu je orden zasluga na radu, a radijskoj Ponoćnoj aukciji slika, koju je vodio, dodijeljena je nagrada Ondas. Rođen je u Ohridu i najprije je trebao biti glumac: još kao apsolvent glumačke akademije i student povijesti umjetnosti nastupao je u karlovačkome Narodnom kazalištu, kad je i nagrađen za nastup u Krležinoj drami U agoniji. Očekujući angažman u zagrebačkome HNK-u prijavio se i na audiciju za radijskoga spikera i pobijedio 700 drugih kandidata.

Iako je mnogima možda poznatiji po svojim autorskim televizijskim prilozima i emisijama, Ribičkim pričama, Žitom i žetvom u Slavoniji, Šokačkom lady ili Rikom jelena, učitelj Stjepan Kardoš, rođen 1935. u Tenjskome Antunovcu, zapamćen je i kao radijski zaštitni glas: najprije Radija Osijek, a od 1960. godine i Radija Zagreb. I na televiziji je najprije bio spiker, pa i predavač i mentor novim naraštajima spikera: „Markantna pojava, ugodnoga baršunastoga glasa, Kardoš umije svakog gledaoca uvjeriti u ono što čita na malom ekranu. On je spiker koji nikada nije razočarao, koji nema uspona i padova“, pisao je Večernji list 1971. Autorskomu se radu potpuno posvećuje od godine 1973. ističući da ga obilježavaju Slavonija te prirodno i narodno blago. Umro je 2009.

Iako bi netko brzopleto zaključio da zbog mjesnoga govora bliskoga standardu kvalitetni spikeri mogu dolaziti samo iz, primjerice, Slavonije ili sa zadarskoga područja, germanistica i kroatistica iz Oroslavja Helena Knezić dokazuje da nije tako. Godine 2002. svoj rad na Hrvatskoj radioteleviziji počela je kao najavljivačica televizijskoga programa, a od 2003. je spikerica i voditeljica emisije Mir i dobro – danas ju se redovito može čuti u svim oblicima spikerske realizacije na HRT-ovim programima, uključujući i vođenje emisije Glas domovine namijenjene hrvatskim iseljenicima.

Najprije znanstvenica, a poslije i spikerica Gordana Kovačić diplomirala je, magistrirala i doktorirala logopediju na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu s užim zanimanjem za akustička i psihoakustička obilježja glasova vokalnih profesionalaca. Četiri se godine znanstveno usavršavala i na Institutu za fonetske znanosti Sveučilišta u Amsterdamu. Spikerima Hrvatskoga radija pridružila se 2007., a već je prije na Hrvatskoj televiziji vodila emisiju Vrijeme za jazz. Ljubitelji jazza poznaju i njezin pjevački glas: još od 90-ih pjeva uz ugledne džeziste i Big Band HRT-a, a 2014. s pijanistom i trombonistom Lukom Žužićem osnovala je glazbeni duo DuArte.

U svojemu je rodnom Zagrebu Dunja Figenwald uz osnovnu i srednju školu pohađala i satove baleta, učila glumu i nastupala u Pionirskome kazalištu, a na Institutu za strane jezike učila je engleski, francuski i talijanski. Nakon što je upisala engleski i francuski jezik na Sveučilištu u Zagrebu, prošla je audiciju na Radio-televiziji Zagreb i 1960. počela svoj televizijski rad. Nastupala je u emisijama informativnoga i kulturno-zabavnoga programa kao Dunja Sigetić. Godine 1967., nakon preseljenja zbog ljubavi, karijeru je nastavila na Radio-televiziji Beograd kao Dunja Lango, na kojoj je vodila ili uređivala kvizove, glazbene, zabavne i kontaktne programe te međunarodne Igre bez granica, pjevala i glumila. U intervjuu Jutarnjemu listu godine 2014. navodi kako je otkaz s beogradske televizije dobila 1999. „zbog pritiska Slobodana Miloševića“, što je potaknula da se i sama počne baviti politikom: kao nositeljica Liste za Beograd na izborima je prešla prag kao jedina Hrvatica sa svih pobjedničkih lista. Šesterostruka je dobitnica nagrade Gordana Bonetti i peterostruka dobitnica Oskara popularnosti. Umrla je u Beogradu 2015.

U djetinjstvu je bila najbolja crtačica u školi, kao srednjoškolka pisala je pjesme i prozu i bila jedna od boljih zagrebačkih skijašica, a kao studentica anglistike prijavila se na audiciju za televiziju 1958. Nezadovoljna svojim zagrebačkim izgovorom tri se godine usavršavala kod glumca Svena Laste. Vodila je i uređivala TV-poštu, vodila je prve tjednike, a 1970. postala je druga urednica u povijesti Televizije Zagreb. Uvelike ju je zanimalo istraživačko novinarstvo. Prvi urednički zadatak imala je u emisiji Sedam dana, a zatim počinje i sa svojom autorskom emisijom Obično gledano o problemima urbanizacije, a njezina je i serija Kultura svakodnevice. Prevodila je Marka Twaina i druge autore s engleskoga i talijanskoga govornog područja, a prevodila je i filmove za televiziju. Aktivnim umjetničkim radom sedamdesetih godina ponovno se pozabavila stvarajući makrame kao članica Likovne kolonije Grožnjan.

Najteži televizijski zadatak Vedrani Međimorec možda je bio vođenje već  uhodane i vrlo popularne igre Brojke i slova nakon Ivana Hetricha. Ako je suditi po novinskim izvješćima, to joj je posve dobro uspjelo: „Ta šarmantna i sigurna Splićanka dokazala je da joj takve dinamične emisije koje zahtijevaju i veliku koncentraciju i ležernost savršeno odgovaraju“, objavila je potkraj 1987. revija Svijet. Iako je za taj zadatak bila pristupila unutrašnjoj redakcijskoj audiciji, to joj nije bio prvi susret s kamerom: iza nje bilo je već šest godina spikerskoga i voditeljskoga rada – među ostalim, bila je jedna od voditeljica emisije Kultura srca. Studirala je glumu na Akademiji dramske umjetnosti (nastupila je u Trećem ključu i Priči iz Hrvatske), ali diplomirala je novinarstvo. Nakon spikerske i voditeljske karijere radila je kao televizijska urednica potpisujući, primjerice, Zagrebačku panoramu, Svakodnevicu i mnoge humanitarne emisije. Za ulogu u Trećem ključu nagrađena je na filmskome festivalu u Nišu, a enigmatska ju je revija Orbis, birajući televizijsko lice 1988., proglasila najelegantnijom voditeljicom.

Nakon što je prošla audiciju na koju se prijavilo 1500 kandidata, buduća profesorica hrvatskoga jezika i književnosti te talijanskog jezika još tijekom studija počinje svoju bogatu karijeru na Radio-televiziji Zagreb kao spikerica televizijskih, ali i radijskih emisija. Vodila je informativni i zabavni program, novogodišnje emisije, sinkronizirala je dokumentarne filmove, izravno se javljala s atletskih natjecanja Mediteranskih igara u Splitu, a postala je i zaštitni znak Splitskog festivala, za čije je vođenje godine 1970. nagrađena i međunarodnom nagradom Ondas. Tri godine poslije dodijeljena joj je i nagrada Premio Romagna. Kao vanjska stručna suradnica Odsjeka za fonetiku zagrebačkoga Filozofskog fakulteta utemeljila je predmet Govor masovnih medija i niz godina vodila govorne vježbe. Godine 1990. utemeljila je Službu za jezik i govor Hrvatske televizije kao stručnu pomoć fonetičara i lektora televizijskim profesionalcima, a službu je vodila do umirovljenja 2003. Svoju ljubav za jezik i govor potvrđuje i kao autorica i urednica mnogih emisija i serija o jeziku i kulturi govora, među ostalima i Ratni rječnik, Ispeci pa reci, Ča, kaj, što i Riječi, riječi, riječi.

Rođena je u Banjaluci. Kao zagrebačka studentica u dramskoj grupi KUD-a Ivan Goran Kovačić upoznala je Ljubu Jelčića koji joj je preporučio da se javi na audiciju za spikere Radija Zagreb. Na Radiju je od 1955., s godinom početka televizijskoga emitiranja prešla je na Televiziju Zagreb, ali poslije je prevladala ljubav prema isključivo govornome mediju, pa je na radiju ostala do umirovljenja, pa i poslije, surađujući honorarno. Zahvaljujući dobromu poznavanju njemačkoga jezika Saša Novak sedamdesetih godina putovala je po Europi vodeći programe za iseljenu Hrvatsku, a cijenjena je i kao književna prevoditeljica s njemačkoga i engleskoga jezika.

Bjelovarčanka je Ivana Paleka rođena u Rijeci najprije pobijedila na pjevačkome natjecanju Prvi glas Bjelovara, zatim otišla na Daruvarske susrete, snimila dvadesetak pjesama (od kojih neke i kantautorski), objavila dvije singlice i već kao studentica krenula na dvomjesečnu pjevačku turneju u tadašnji Sovjetski Savez. Nakon studija fonetike i komparativne književnosti pet je godina radila kao srednjoškolska profesorica i već tada honorarno radila kao spikerica i voditeljica. Na Televiziju Zagreb potpuno je prešla 1976. Vodila je Miss universe, Zlatne žice Slavonije, kontaktni program Ostavite televizor otvoren i mnoge druge programe i događaje, a s obzirom na početke njezine karijere nikoga nije začudilo kad bi kao voditeljica nekoga koncerta umjesto spikerskom najavom program počela vlastitom pjesmom. Radila je i kao glasnogovornica Ministarstva obnove i graditeljstva.

Svoj profesionalni život na radiju počela je na zagrebačkome Omladinskom radiju, nastavila na Radiju Velika Gorica kao voditeljica programa, novinarka u informativnome programu i urednica sadržaja iz kulture. U HRT-ovim radijskim programima ubrzo je preuzela autorske i uredničke zadatke (mozaični program Drugoga programa, Jutarnja razglednica, dokumentarna serija Moja zemlja...). Spikerica Hrvatskoga radija postala je nakon audicije 1999., a potom je preuzela uredničke i koordinatorske poslove u HRT-ovu radijskome međunarodnom programu Glas Hrvatske u kojemu, među ostalim, radi na povezivanju hrvatskih zajednica u svijetu u emisiji Hrvatima izvan domovine.

Kao član Ansambla dječje drame Radio-televizije Zagreb još u osnovnoj školi nastupao je u radio-igrama i kazalištu (naslovna uloga u Malome princu, Smogovci u strašnom dvorcu, Lopov u mraku). S kolegama iz Ansambla i pedagoginjom glume Boženom Torjanac sredinom osamdesetih pokrenuo je dječju emisiju Radija Sljeme, a zatim je prešao na Radio 101 kao autor tekstova, spiker i voditelj. Tijekom studija fonetike i informatologije predavao je u Školi govorništva i na tečajevima retorike, za Hrvatsku televiziju radio kao fonetičar i suradnik u različitim emisijama (Obiteljski zabavnik, Kolo sreće, Dobri ljudi) i surađivao s Hrvatskim radijom u Obrazovnome programu i kao spiker. Od 2003. do 2009. bio je HRT-ov predstavnik za odnose s javnošću, poslije i pomoćnik direktora programa Hrvatskoga radija. Trenutačno uređuje radijske emisije iz područja znanosti. Za kazalište Komedija producirao je mjuzikle (Jesus Christ Superstar, Mali dućan strave...), a po srednjoškolskoj je struci aviomehaničar za instrumente, radio-opremu i elektroniku: i danas rado razgovara o zrakoplovima i leti u simulatorima letenja.

Prepoznatljiv glas Dubravka Sidora mnogi poznaju iz radijskoga programa, u kojemu je proveo dvadesetak godina, ali i s pozornice. Glumi ga je privukao srednjoškolski susret s Emilom Kutijarom i Vanjom Drachom – najprije je nastupao u Studentskome eksperimentalnom kazalištu i s njegovim ansamblom proputovao Europu, a kao diplomirani glumac prvo se zaposlio u dubrovačkome kazalištu Marin Držić, a potom je bio članom zagrebačkoga kazališta Jazavac (danas kazalište Kerempuh). Nastupao je i u televizijskim serijama i na filmu. Nakon umirovljenja u spikerskoj službi Hrvatskoga radija profesionalno se ponovno posvetio kazališnomu svijetu nastupajući diljem zemlje s kazalištem Svarog, kojemu je i suosnivač. U svojoj se karijeri isticao i po voditeljskim i interpretacijskim nastupima na festivalima i drugim priredbama te radijskom interpretacijom poezije i drugih oblika književnosti, u kojima prema potrebi kombinira spikerski i glumački pristup. U prvim godinama spikerske karijere za Večernji list usporedio je ta dva zanimanja: „Odlučivši se daske što život znače zamijeniti čarobnim mikrofonom, svojem sam postojećem zanatskom umijeću pridodao jedno novo i neistraženo. (...) Točno je da i glumci i spikeri izgovaraju tuđe riječi, ali im također daju svoju dušu. I najsuhoparnija će obavijest u interpretaciji dvaju glasova biti doživljena drukčije i svako će osjetljivije uho tu razliku odmah čuti. A ona se, osim u dobroj tehnici, krije i u diskretnoj interpretaciji teksta.“

Riječanka Vesna Spinčić javno je nastupala već kao djevojčica u dječjim emisijama Radija Rijeka te u Pionirskome kazalištu. Kao studentica fizike na Prirodoslovno-matematičkome fakultetu u Zagrebu prijavila se na audiciju Radio-televizije Zagreb i nakon spikerske škole RTZ-a 1964./1965. vratila se mikrofonu kao životnome pozivu. Jedinstvena glasa, ugodne pojave, uvjerljiva i pristupačna sa svim odlikama televizijskoga profesionalca, kako je 1995. ocijenjena u listu Vjesniku, karijeru je počela na Školskoj televiziji, gdje je uređivala i vodila emisije iz fizike i matematike. Zatim je bila najavljivačicom i voditeljicom mnogih emisija Obrazovnoga programa, a više od desetljeća vodila je emisiju za treću dob I godine ove … Bila je voditeljicom dnevnih informativnih emisija Vijesti, Kronika, Jučer, danas, sutra, Dnevnik, emisije o televiziji Kritična točka te izdvojimo još Dobar dan, Nedjeljno predvečerje, na Radio-Zagrebu Porodični semafor, poslije Radio-Jadran. Vodila je priredbe i sinkronizirala dokumentarne emisije. Od 1988. do 2003. bila je voditeljicom Spikerske službe HTV-a i mentoricom. Trostruka je dobitnica nagrade Gordana Bonetti.

„Da se još pet puta rodim, opet bih bila spikerica“, objasnila je 1980. rođena Subotičanka Marta Tomljenović koja je 1957. s Oliverom Mlakarom prošla na radijskoj spikerskoj audiciji. Uz radijski program uspješno je vodila i mnoge javne priredbe, koncerte i modne revije: 25 godina zaredom bila je zaštitni znak krapinskoga Festivala kajkavskih popevki, od njegova početka. Rjeđe je nastupala pred kamerama objasnivši u razgovoru za časopis Svijet kako na svakodnevnome poslu na Radiju Zagreb preko mikrofona uspijeva čuti i osjećati reakcije slušatelja bolje nego što joj ih može dočarati oko kamere. Mikrofon je njezino oruđe, radijski studio njezin dom, zaključila je. Umrla je 1997.

Profesor francuskog i talijanskog jezika Darko Tretinjak spiker je Radija Zagreb od 1979., a na Televiziju Zagreb prešao je 1982. Uz redovite spikerske zadatke u informativnim, obrazovnim, znanstvenim, sportskim i drugim emisijama radio je i na posebnim projektima, među kojima se ističu Zimske olimpijske igre u Sarajevu 1984. na kojima je bio službenim spikerom. Zapaženi su i njegov autorski (Kiparstvo na Mirogoju, Secesija u Zagrebu) i prevoditeljski televizijski rad (prijevodi uživo za Slikom na sliku), ali i drugi vid njegova prevoditeljskoga rada (stručni i filozofski tekstovi s francuskog i talijanskog) te recenzentsko, lektorsko i autorsko djelovanje. Bio je i redaktorom Dnevnika HTV-a.

Profesorica logopedije Doris Vučković na televiziji je najprije bila iza kamere, kao voditeljica emitiranja i koordinatorica programa, desetak je godina bila zaštitno lice Hrvatske lutrije, kuglice lota zatim je zamijenila studijem emisije Televizija o televiziji, a nakon petnaest godina u spikerskoj službi Hrvatske televizije, tijekom kojih je devedesetih godina vodila i Ratnu TV školu, imenovana je i voditeljicom Službe (2003. – 2013.). Godine 1995. dodijeljena joj je prva Večernjakova Ruža popularnosti. U rodnim Pučišćima pohađala je školu za kamenoresce. Prisjećajući se obiteljske kamenoklesarske tradicije, i dalje čuva svoje srednjoškolske umjetničke radove od kamena.

Diplomirana je pravnica Dorotea Lazanin Jelenc kao spikerica i voditeljica radila od 1993. u Osijeku, a od 1997. postala je spikericom na Hrvatskoj radioteleviziji. Vodila je obrazovne, informativne i kontaktne emisije, festivale i koncerte te sinkronizirala u informativnome, obrazovnome, dokumentarnome i zabavnome programu. Godine 2004. otišla je na RTL televiziju. Ondje je niz godina radila kao voditeljica, novinarka i urednica, a na HRT se vratila 2011. kao glasnogovornica. Trenutačno je voditeljica korporativnih komunikacija u Energia naturalis grupi.

Nakon što je prošao audiciju i honorarno počeo raditi kao televizijski spiker, diplomirani ekonomist Mario Sedmak najprije se zaposlio u banci. Možda i zbog sjećanja na dane djetinjstva provedene u Zagrebačkome kazalištu mladih na profesionalnome putu prevladavaju ipak javni nastupi i Mario Sedmak potpuno prelazi na Hrvatsku televiziju. Uz redovit posao u spikerskim dežurstvima vodio je više od stotinu festivala, zabavne emisije, izbore za miss i emisije igara na sreću. Jedan je od prvih voditelja emisije Dobro jutro, Hrvatska. Kao urednik televizijske redakcije Mozaičnoga programa ili produkcijskog odjela Zabava potpisuje emisije Upitnik, Tko želi biti milijunaš, Ples sa zvijezdama, Zvijezde pjevaju, Do posljednjeg zbora, Jedan protiv sto, Potjeru i mnoge druge.

Novinarka, urednica i politička djelatnica svoju je medijsku karijeru počela kao članica redakcije Andersen Školskoga radija Radija Zagreb. Najavljivala je obrazovni i dječji program, a od 1965. zaposlena je u Informativno-dokumentarnome programu Televizije Zagreb, najprije kao spikerica, a zatim na novinarskim poslovima. Vodila je festivale u Opatiji, Požegi i Osijeku, a do 1990. bila je urednica središnje televizijske informativne emisije Dnevnik. U predstavljanju jednoga njezina radnoga dana kao urednice i voditeljice Dnevnika, tjednik Studio 1988. izdvaja njezino isticanje svojih suradnika i timskoga rada te navodi da „s mnogo šarma pomaže sugovorniku i cijeli dan dijeli osmijehe kojima uvečer olakšava gledateljima praćenje vijesti što govore o njihovoj prošlosti, sadašnjosti i budućnosti“. Godine 1993. dobila je HND-ovu nagradu Zlatno pero kao novinarka Novoga lista. Od 1990. do 1992. godine bila je zastupnica u Hrvatskome saboru, a zatim glasnogovornica SDP-a.

Profesor hrvatskoga jezika Ivan Kojundžić rođen je u selu Koški, nedaleko od Našica. Najprije je bio honorarni glas Radija Osijek, u Markuševcu je predavao u osnovnoj školi, a od audicije 1992. glasovni je zaštitni znak programa Hrvatskoga radija. Autor je unutrašnjega projekta Zvukovni rječnik, za koji mu je dodijeljena HRT-ova godišnja nagrada. Kao dječak je bio Boško Buha u istoimenome filmu Branka Bauera, a danas njegove glumačke sposobnosti do izražaja dolaze u spikerskim interpretacijama poezije i proze, tekstova u prvome licu ili dramatiziranih tekstova.

Već je kao srednjoškolac prošao svoju prvu televizijsku audiciju – onu za Kviskoteku – ali nije nastupio kao natjecatelj nego kao lažni gitarist u igri detekcije. Spikersku karijeru počeo je kao spiker i voditelj Omladinskoga radija, a zatim se javio na audiciju za najavljivače Televizije Zagreb. Uža mu je specijalnost spikerska interpretacija, za koju je u intervjuu Novome listu 1994. istaknuo da nastoji biti svoj, ali i da je mnogo naučio od Zvonimira Đuretića koji mu je bio poticaj i iz čijega je načina interpretacije nešto preuzeo. Nastupa i kao voditelj (Sedmo čulo, Dobro jutro Hrvatska, Glas domovine, Alpe Dunav Jadran, program Za slobodu...), a posebno je zapažen kao glas dokumentarnih emisija i serija. Godine 2005. dodijeljena mu je HRT-ova godišnja nagrada.

Zahvaljujući njezinu skakačkome, plivačkome i ronilačkome umijeću šesnaestogodišnjoj učenici zagrebačke Šeste ženske gimnazije Kseniji Domljan dodijeljena je naslovna uloga u filmu Mala Jole Nikše Fulgosija. Film nikad nije dovršen, ali je pomoćnik redatelja Ivan Hetrich glavnu glumicu, tada već brucošicu romanistike, pozvao na televizijsku audiciju. Nakon audicije, obuke i hospitiranja na televiziji se bavila prevoditeljskim i spikerskim poslom, postala je stalnom voditeljicom Festivala dalmatinskih klapa, Melodija Istre i Kvarnera i Vinkovačkih jeseni, vodila je i mnoge druge priredbe i koncerte, a tek kao afirmirana televizijska spikerica i voditeljica nastavila je rad i na Radiju Zagreb, koji je i početak njezina novinarskoga i uredničkoga rada. Redakcija televizijske emisije Kritična točka, koju je okupila 1986., svojevrsna je osnova za njezin kasniji urednički rad u televizijskome zabavnom programu: kao urednica je pokrenula niz zabavnih ciklusa kao što su projekt Sedma noć, novogodišnji projekti, opatijski Hrvatski televizijski festival (Dora, Porin i Miss Hrvatske). Za urednički joj je rad 1996. dodijeljena HRT-ova godišnja nagrada, a odlikovana je Redom Danice hrvatske s likom Antuna Radića i medaljom Oluja. Idejna je začetnica glazbenoga natjecanja Hrvatske radiotelevizije Dora. Kao spikerica i voditeljica četverostruka je dobitnica nagrade Gordana Bonetti.

Cijeli svoj radni vijek provela je kao spikerica Radija Zagreb, poslije Hrvatskoga radija. Audiciju za spikere preporučila joj je prijateljica vidjevši je objavljenu u Vjesniku godine 1964. i znajući za njezino dotadašnje iskustvo u dramskoj skupini Kulturno-umjetničkoga društva Ivan Goran Kovačić, koje je uključivalo i vođenje konferansa. Sudjelovala je u svim spikerskim radijskim zadatcima, a osobito je rado posuđivala glas za emisije radijskoga Trećega programa urednice i prevoditeljice Gige Gračan, poput Zoofona. Osobita dubina njezina jedinstvenoga glasa bila je među kolegama, koji je redom zovu isključivo nadimkom Seka, čest izvor šaljivih zabuna u kombiniranju parova muških i ženskih spikerskih glasova.

Vladimir Levak rođen je u Batinoj Skeli kod Beloga Manastira. Spikersku karijeru započeo je 1955. na Radiju Osijek maštajući o studiju arhitekture. „Pobijedio je taj bećar – mikrofon“, reći će u Vjesniku godine 1995. Već se 1956., uz studij, javlja na Radiju Zagreb. Poslije je, prema napisu tjednika Studio 1991., bio posebno ponosan na Malu poštu i Priče za najmlađe iza kojih su ostale stotine pisama kojima su mu se javljala djeca iz svih krajeva, od kojih su neka postala i njegovi kolege. Ubrzo prelazi i na televiziju, na kojoj, uz spikerske, po potrebi obavlja i druge poslove, preuzimajući primjerice gitaru od bolesnoga gitarista u orkestru koji je na eksperimentalnoj Televiziji Zagreb trebao pratiti nastup Zdenke Vučković. Unatoč „ozbiljnomu glasu i oštrim crtama lica“ (kako ga također 1991. u povodu prijevremenoga odlaska u mirovinu opisuje Slobodna Dalmacija) ili možda upravo zbog toga u jakoj je konkurenciji osvajao Zlatne vijence kao najpopularnija osoba maloga ekrana. Umro je u Zagrebu 2001.

Zagrepčanka Lidija Kardum odrastala je u Zagrebačkome kazalištu mladih na glumi i baletu s generacijom koja je postala dio kulturnoga zagrebačkog miljea. Tijekom studija komparativne književnosti i informatologije prijavila se na televizijsku spikersku audiciju, a u svojemu prvom podnevnom Dnevniku cijelu je Hrvatsku razveselila viješću da je oslobođen Knin. Prije spikerskoga posla u informativnome programu vodila je školski program, a u današnjoj su joj poslovnoj biografiji i emisije za iseljenike, sinkronizacije, festivali i drugi oblici voditeljskoga i spikerskoga djelovanja.

Profesionalnu spikersku karijeru počela je na Radiju Sarajevo, a na Radiju Zagreb radi od 1966. do umirovljenja. Među prvim je voditeljicama popularnih emisija Drugoga programa Radija Zagreb (Radio Jadran, Studio A, Vikend u 8, Semafor 2, Zeleni megahertz...) od kojih posebno ističe Kako volim kazalište urednice Mani Gotovac, a surađivala je i s Televizijom Zagreb. Kao uzorna interpretkinja uvrštena je u školski udžbenik (Hrvatski jezik Z. Diklića i D. Rosandića), 1986. za vođenje emisije Našim građanima u svijetu nagrađena je na Tjednu radija u Ohridu, a 2004. uručena joj je i HRT-ova nagrada za životno djelo Ivan Šibl. Osebujnoga karaktera i vrhunskoga profesionalnog pristupa poslu s dojmljivom interpretacijom, a među kolegama je ocijenjena i kao spikerica kojoj je svaki nastup bio kao jedini u životu jer u njemu daje maksimum.

U svojim ranim dvadesetima primljen je na audiciji za televizijske spikere 1999. Svoje je formativne godine proveo u ugodnome društvu Vesne Spinčić Prelog i cjelokupne Službe za jezik i govor pod vodstvom Jasmine Nikić-Ivanišević. Kao dijete nije maštao o tome da postane televizijskim spikerom, ali ga je put vodio u tome smjeru. Bez obzira na to čime se bavio uz spikiranje, prvoj se ljubavi uvijek vraćao. Za sebe kaže da to što je danas velikim dijelom zahvaljuje iskustvu koje je stekao na HRT-u i smatra se povlaštenim jer je učio od najboljih.

Mario Anduš svoju je karijeru počeo na Radiju Samobor i Radiju 101. Na tadašnju Radio-televiziju Zagreb došao je 1986. kao voditelj emisije S druge strane etera na Radiju Sljeme. Godinu dana nakon spikerske audicije prešao je u spikersku službu televizije. Najprepoznatljiviji je po sinkronizacijama stranog i domaćeg dokumentarnog programa te najavama filmova i serija.

Hrvatska radiotelevizija organizirala je 1993. audiciju za novinare na kojoj je Matija Lovrec došao na HRT, najprije u Zabavni program na poziv Velimira Đuretića. Vodio je i moderirao emisiju Peta brzina. Istodobno je surađivao sa spikerskom službom na poslovima najavljivača i voditelja u Obrazovnome programu te najavljivača programa. Često su ga kritizirali zbog zagrebačkoga naglaska te se istodobno pojačano usavršavao s fonetičarima u Službi za jezik i govor HRT-a pod vodstvom Jasmine Nikić-Ivanišević. Na HRT-u je bio spiker od 1995. do 2010. kad je otišao s HRT-a i posvetio se radu u vlastitoj produkcijskoj kući OZ Media. S ponosom ističe da za sve što danas zna zahvaljuje izobrazbi na HRT-u i Službi za jezik i govor.

Rođena je Vukovarka, studentica Ekonomskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu Melita Gregurević tijekom studija prošla na audiciji za voditelje dječje emisije Mladi imaju riječ. Nakon završenoga studija pozvana je iz HRT-ove Službe za jezik i govor na daljnji rad na svojemu govoru i ubrzo je postala sve zapaženija spikerica sudjelujući u emisijama Mir i dobro i Dobro jutro, Hrvatska te vodeći festivale, koncerte, svečane programe i humanitarne projekte. Bila je voditeljica i novinarka emisije Iza ekrana, a ljubav prema glazbi potvrdila je nastupom u zabavnome programu Zvijezde pjevaju. Trenutačno je stručna suradnica za odnose s javnošću u Komunikacijama HRT-a.

Diplomirani ekonomist Željko Tomac, rodom iz Slavonskoga Broda, skrenuo je pozornost na svoj glas još u srednjoj školi, kad je kao DJ u klubovima u svojemu gradu promicao glazbeni novi val, ali i dobio svoju prvu akustičnu gitaru. Danas je prepoznatljiv glas svih programa Hrvatske radiotelevizije, bez obzira na to je li u televizijskom kadru (Dobro jutro Hrvatska, Vijesti, Praznik za žice, Mr Morgen, Moderato Cantabile, Večer s Arsenom Dedićem) ili ga se samo čuje (radijski programi, televizijske sinkronizacije, najavnice i glazbene najave). Godine 2007. dodijeljena mu je HRT-ova godišnja nagrada, a od 2013. rukovoditeljem je HRT-ova Odjela spikeri i voditelji. Za njim je i pjevački nastup u televizijskoj zabavnoj emisiji Zvijezde pjevaju, a sada pjeva u grupi Norma Belle.

Nesuđeni je pravnik, Karlovčanin Mladen Stubljar rad u medijima počeo u Karlovačkome tjedniku. Glasom se pak najprije javio na Radio Karlovcu. Na Radio-televiziji Zagreb nakon televizijske je spikerske audicije, iako ga se najviše prepoznaje po televizijskome informativnom programu, tijekom spikerske karijere vodio i zabavne televizijske emisije (Muzika iz ateljea) i radijski program (Radio Jadran). Profesionalni razvoj nastavio je kao urednik i voditelj Zagrebačke panorame, Vijesti i Dnevnika. Ratni izvjestitelj postao je kad se u svojemu rodnom gradu zatekao baš kad je počeo višednevni napad na Karlovac. Izvješćivao je s gotovo svih bojišta diljem Hrvatske, a poslije i iz Makedonije te s Kosova. Bio je autor serije dokumentaraca o razminiranju Hrvatske, uređivao je i vodio Plodove zemlje, a osobito je cijenjen po „aktivističkom, angažiranom novinarstvu“, u kojemu je – kako je pisao Globus 2006. – „ribarska reportaža dramatična poput izvještaja o državnom udaru“: loš novogodišnji šampanjac s polica trgovačkih centara pred kamerom bi izlijevao, a uvozne čvarke odnosio na procjenu u Slavoniju. Dobitnik je mnogih stručnih priznanja za novinarski rad na području poljoprivrede, godine 2009. proglašen je novinarom godine, a dodijeljene su mu i HRT-ova godišnja nagrada i nagrada za životno djelo Ivan Šibl.

Rođen je u Ptuju, od desete je godine živio u Osijeku, a u Zagreb je došao na studij francuskoga i talijanskoga jezika. Tijekom studija otprve je prošao na audiciji za spikera Radija Zagreb, a 1963. prešao je u televizijski program. Iako je bez sumnje zapažen i kao spiker u televizijskim informativnim emisijama (Dnevnik, Jučer, danas, sutra...), njegovo profesionalno umijeće koje je, kako opisuje Vjesnik godine 2003., elegancijom, suzdržanošću, poštovanjem sugovornika i gledatelja neodoljivo podsjećalo na engleske džentlmene, do izražaja je ponajviše došao u voditeljskome dijelu njegove karijere: 1965. vodio je prvi domaći televizijski kviz (Poziv na kviz), potom i kvizove Znaš, znam i Malo ja, malo ti, Jadranske susrete, najveću popularnost donosi mu Kviskoteka, nakon koje slijedi i licencirano Kolo sreće sa snimljene 2002 emisije! U njegovu su voditeljskome opusu i mnogobrojni koncerti, festivali i zabavne emisije uključujući i Eurosong 1990. (s Helgom Vlahović Brnobić), a kao voditeljski stil koji cijeni i slijedi uvijek je isticao voditelje talijanske nacionalne televizije Pippa Bauda i Mikea Bongiorna. Kao ljubitelj slikarstva otvorio je svoju prodajnu galeriju slika, a najviše ga vesele psi: njegovi patuljasti šnauceri redovito osvajaju nagrade na međunarodnim natjecanjima.

Njegova spikerska karijera počela je zahvaljujući košarkaškim utakmicama u Kini 1957.: naš je cijenjeni međunarodni košarkaški sudac Vladimir Mahovlić, bivši igrač prve momčadi zagrebačke Lokomotive, rodom iz Iloka, svoje sudačke dojmove s tih susreta prepričavao u radijskoj emisiji Hrvoja Macanovića, koji ga je odmah počeo nagovarati da postane spiker. Još je dugo popularni Lama bio i spiker i sudac: sudio je ukupno dvadeset dvije godine (među ostalim i košarkaško Europsko prvenstvo godine 1960.), a njegovu sudačku zviždaljku moglo se čuti i u Jadranskim susretima. Trenirao je juniorske i ženske košarkaške ekipe, bavio se sportskim novinarstvom, za radijski Treći program vodio je izravne prijenose opera (jednu je operu čak i preveo, priredio i sudjelovao u njezinoj izvedbi), a premda je svojim glasom i interpretacijom bio prepoznatljiv u svim radijskim i televizijskim formama (vijesti, eseji, najave, jingleovi), njegovo spikersko umijeće možda je najviše dolazilo do izražaja u mnogobrojnim sinkronizacijama televizijskih dokumentaraca kao što je Jedrima oko svijeta Marija Saletta. Nakon umirovljenja još je niz godina svoje znanje prenosio novim naraštajima radijskih spikera i novinara. Umro je u Zagrebu 2007.

Rođena je Splićanka kao zagrebačka gimnazijalka bila članicom školskoga zbora. Često je i vodila zborske nastupe, a nastupila je i na Prvome pljesku. Televizijsku voditeljsku karijeru počela je na Omladinskoj televiziji za koju je radila i kao novinarka. Završila je usavršavanje za voditelja u elektroničkim medijima, a na audiciju za voditelje Hrvatske televizije brat ju je prijavio bez njezina znanja. Uz spikerska dežurstva za informativne emisije radi za druge radijske i televizijske spikerske programske potrebe (među ostalim, emisije Mir i dobro, Glas domovine, Kronika BiH te Pogled preko granice), a najviše uživa u čitanju dokumentaraca.

Profesorica Nives Opačić s kolegija „Kultura govorenja, čitanja i pisanja“ sa studija kroatistike poslala je studenticu Rosandu Tometić u Hrvatsku knjižnicu za slijepe da se okuša u snimanju zvučnih knjiga. To joj je išlo tako dobro da su joj ondje predložili da se prijavi na audiciju za spikere Hrvatskoga radija. Nakon šest mjeseci priprema kod mentora Vladimira Mahovlića počela je s profesionalnim spikerskim zadacima, a danas je jedan od zaštitnih glasova Hrvatskoga radija. Vodi mnoge javne priredbe, interpretira poeziju i prozu na predstavljanjima knjiga, surađivala je s Tamburaškim orkestrom HRT-a vodeći njihov ciklus „U ozračju tambure“ i novogodišnje koncerte. Uz svoj posao na Radiju bavi se i lekturom za više hrvatskih izdavača i kulturnih ustanova. Bila je i voditeljica odjela Lektori i spikeri Hrvatskoga radija.

U svojim je rodnim Našicama Branko Uvodić sedam godina nastupao u amaterskome kazalištu, a kao student vanjske trgovine prijavio se na audiciju Radio-televizije Zagreb i nakon šestomjesečnih vježba dikcije, interpretacije, disanja i vladanja pred kamerama na Institutu za fonetiku Filozofskoga fakulteta postao je redovitim glasom emisija TV kalendar, Dnevnik, Kulturni pregled i Jučer, danas, sutra te u sinkronizacijama domaćega i stranog programa. Već je tada u novinskim intervjuima izrazio želju da vodi vlastite emisije. Danas je tako poznat po naslovima Kritična točka, Televizijski obiteljski magazin, Nek tambura svira i Domovnica, a za folklornu zabavno-glazbenu seriju Lijepom našom nagrađen je 1997. HRT-ovom godišnjom nagradom. Godine 2015. dodijeljena mu je i nagrada za životno djelo Ivan Šibl.

Završila je zagrebačku Muzičku akademiju, a istodobno je upisala novinarstvo na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu te počela suradnju s HTV-ovom emisijom Zagrebačka panorama. Tijekom pet godina života u američkoj saveznoj državi Colorado svoja je prva novinarska iskustva stjecala na poznatoj mreži ABC u Denveru, a usavršavala se na Sveučilištu Colorado u Boulderu, poznatomu po studiju za medije. Nakon povratka u Hrvatsku radila je na UN-ovu radiju kao novinarka i prezenterica te je ubrzo postala spikericom Hrvatskoga radija. Zatim je prešla na Hrvatsku televiziju te uređivala i vodila zabavne emisije, a scenaristički je potpisala mnoge glazbene projekte – od humanitarnih akcija kao što su Korak u život i Pokaži ljubav do glazbenih uspješnica Svirci moji i U ozračju tambure. Četiri godine bila je diplomatska predstavnica Republike Hrvatske u SAD-u i Kanadi (2007. – 2011.).

Zagrebačkoj gimnazijalki bečkih i budimpeških korijena Helgi Vlahović razrednik je skrenuo pozornost na njezinu dobru dikciju i na zanimanje radijskoga spikera. Ubrzo nakon upisa studija engleskoga i njemačkoga jezika te povijesti umjetnosti pokucala je na vrata ureda direktora Radija Zagreb da se kod tajnice raspita kako postati spikericom. Primljena je nakon druge audicije, a ubrzo je nakon početka rada pozvana i na televizijsku audiciju. Prvi je televizijski posao dobila kao najavljivačica Velesajamskog biroa, a danas ime Helge Vlahović Brnobić pripada vrhu popisa najkvalitetnijih medijskih stvaratelja u povijesti Hrvatske radiotelevizije. O njoj je Studio 1990. pisao da „plijeni sigurnošću, decentnošću, šarmom i superiornošću“. TV Magazin, Jadranski susreti, Svjetla pozornice i Govorimo o zdravlju samo su neki od naziva emisija koje je vodila. Bila je voditeljicom mnogih festivala i prijenosa (vodila je 1990. s Oliverom MlakaromEurosong u Zagrebu), a više od trideset godina komentirala je prijenos Novogodišnjega koncerta Bečke filharmonije. Dobitnica je Večernjakove ruže za televizijsko lice 20. stoljeća, a dobitnica je i nagrada Gordana Bonetti. Godine 2004. dodijeljena joj je HRT-ova nagrada za životno djelo Ivan Šibl, a 2009. dobila je Zlatno odličje Republike Austrije. Umrla je 2012. u Zagrebu.

Hrvatski kazališni, filmski i televizijski glumac Edo Peročević, rođenjem Sarajlija, svojim se osobitim glasom niz godina javljao i kao spiker i voditelj Radija Zagreb i Hrvatskoga radija (prvi talk-show uživo na radijskome Drugomu programu Porodični semafor, Radio Jadran, Nedjeljno jutro Radija Sljeme, Kultura petkom radijskoga Trećega programa), a zatim je voditeljski posao nastavio i na televiziji: „Zna se da nastupam kao pjevač, plešem, glumim, pa sam ovom prilikom sve te elemente povezao u jednoj emisiji. Poznajem estradu, a dijelom sam i novinar. Sve to potrebno je dobrom voditelju, ali nije dovoljno, ako ne naiđe prilika“, izjavio je Večernjemu listu 1979. Kao glumac je nastupio u više od četrdeset filmskih i desetak televizijskih uloga. Mnogi ga, primjerice, pamte kao konduktera u Vlaku u snijegu ili inženjera Travicu iz Smogovaca.

Godine je 1995., za vrijeme druge godine studija novinarstva na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, Mirela Matković kao praktikantica došla na Hrvatsku radioteleviziju te je radila u emisiji Dobro jutro, Hrvatska. Iste se godine prijavila u Službu za jezik i govor HTV-a u profesorice Jasmine Nikić Ivanišević na intenzivne govorne vježbe. Godine 1999. prošla je strogu audiciju HTV-ove Službe za jezik i govor te postala spikericom voditeljicom Hrvatske radiotelevizije, uskoro i u stalnome radnom odnosu. Za spikerski je posao iskustvo, vještine i znanja stjecala uz pomoć Jasmine Nikić-Ivanišević, Helge Vlahović Brnobić, Vesne Spinčić Prelog i vrsnih fonetičara Službe za jezik i govor HTV-a. Danas se njezin glas čuje u tramvajima i autobusima u zagrebačkome javnome prijevozu.

Kao učenik osnovne škole osvojio je nagradu za najbolju sliku, recitirao na priredbama i glumio u samoborskome kazalištu lutaka, od osnovne škole svirao je u tamburaškome orkestru, plesao u folklornome ansamblu i za program Radija Samobor pisao tekstove i birao glazbu, a onda se jednom zgodom dežurni spiker nije pojavio i prvi je put nastupio i u spikerskoj i voditeljskoj ulozi. Pri kraju je gimnazije 1973., na audiciji Televizije Zagreb, bio odabran za voditelja emisije mladih talenata Nova imena – novi zabavljači. Ubrzo je postao voditeljem i autorom u Obrazovnome programu Radija Zagreb, a tada je počela i njegova karijera televizijskoga voditelja i spikera: uz emisije informativnoga programa vodio je koncerte, priredbe, modne revije, dražbe slika i televizijske novogodišnje dočeke uživo te sinkronizira, ali i kuha u sklopu voditeljske uloge. Dodijeljena su mu mnoga priznanja, među kojima se ističu Zlatni mikrofon godine 1998., ali i Zlatni pijetao – nagrada za najbolji pjevački nastup na natjecanju ekipe emisije Dobro jutro, Hrvatska.

Šibenčanin Tomislav Baran još kao student fonetike i talijanskoga jezika prošao je televizijsku audiciju Hrvatske televizije na koju se prijavilo 1300 kandidata. Najprije je bio novinar i voditelj u Zagrebačkoj panorami, a 1995. prešao je na Hrvatski radio na kojemu ga je u spikerskome poslu usavršavao Vladimir Mahovlić. Radi kao radijski i televizijski spiker u mnogim programima i redakcijama, kao autor priloga o naglascima u televizijskim emisijama Jezik za svakoga, Navrh jezika i Trenutak spoznaje te kao voditelj informativne emisije Pogled preko granice. Piše stihove za pjesme na Zagrebfestu i krapinskome Festivalu kajkavskih popevki, snima zvučne knjige i održava govorne radionice. Najmlađi ga poznaju po Šumastim pričama, Šumastim pjesmama, Zabundanim pričama te Radosnim pričama i pjesmama, a neke od dječjih priča iz njegovih knjiga dramatizirane su i kao radijske i televizijske igre za djecu.

Na spikersku je audiciju Radija Zagreb Ivana Barbarić (poslije Ivana Ivančević) došla 1964. kao apsolventica Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, sa završenom osnovnom glazbenom školom, glumačkim iskustvom iz Studentskoga eksperimentalnog kazališta i znanjem nekoliko stranih jezika. Prošla je s Helgom Vlahović i Dunjom Sigetić (Figenwald Puletić) i radijsku karijeru počela na Drugome programu Radija Zagreb. S vremenom je preuzela sve radijske spikerske poslove, a surađivala je i s Televizijom Zagreb vodeći, primjerice, školski program, snimajući priloge i komentirajući bečke novogodišnje koncerte. S Trećim programom Hrvatskoga radija često je surađivala i kao prevoditeljica.

Diplomirana je socijalna radnica Maja Crnobori medijsku karijeru počela osamdesetih godina kad je prošla audiciju za najavljivače Televizije Zagreb i nekoliko godina honorarno radi na tome poslu. Nakon kratke medijske stanke početkom devedesetih prošla je i audiciju za spikere Hrvatskoga radija: radila je na svim radijskim i televizijskim spikerskim radnim zadatcima, a 2013. bila je i voditeljicom spikera u tadašnjemu radijskom Odjelu lektora i spikera.

Glasovne i interpretacijske sposobnosti koje su dolazile do izražaja još u osnovnoj i srednjoj školi ova diplomirana socijalna radnica prvi put iskušava godine 1992. na audiciji za suradnike Radija Velika Gorica. Ondje potom, uz spikerske i voditeljske, radi i sve druge poslove radijske produkcije, a nakon toga prelazi na Plavi radio, nakon kojega se javlja i na Narodnome radiju. Godine 2006. prolazi audiciju za spikere Hrvatskoga radija.