Samo da ne zapršći

Baka Kata je cijeli dan prehodala; u krug oko magaze, s krunicom u rukama. Onako kako su to žene u Bosni činile oduvijek. I još čine. I zazivala fra Lovru mučenika. Bio je početak rujna, godine 1968. Njezin najmiliji sin, a moj ćaća Ilija, pentrao se – s televizijskom antenom u ruci – po krovu kuće komšije Tadije. Čim bi je stavio na određeno mjesto i zupce okrenuo u jednom smjeru, viknuo bi Jel sad, bolan, imalo bolje? Muški glas, iz tek sagrađene kuće, uzvratio bi Nije vala, snijeg još pršći li pršći. Tadijin glas je odnedavno postao nekako snažniji, odvažniji. I to s pravom. Naime, Tadija je prije nekoliko dana postao ponosni vlasnik prvog i jedinog televizora u selu. Donio ga je – tako je barem govorio – na leđima, pješice, iz Brčkog. Negdje pred večer ocu je ipak uspjelo. Slika na crno-bijelom, hefte kupljenom televizoru, postala je posve čista. Puno godina poslije saznat ću da su mještani malog sela Sjeverne Bosne tražili hrvatski odašiljač.

U sumrak sam shvatila važnost očeva truda. Stajala sam na ulaznim vratima avlije dok su muškarci iz sela išli prema Tadijinoj kući. I baš svaki od njih lijevu je ruku položio na leđa, a u desnoj je držao hoklicu.

Kad su prestali prolaziti, obula sam bakine zepe i otrčala prema mjestu središnjeg događaja. Prišuljala sam se prozoru. Bio je otvoren. Stala sam uz njega, s vanjske strane. Umišljala sam si da bi me netko mogao primijetiti. Televizor je stajao na stoliću nasred velike prazne sobe. Oblaci dima gradačačkog duhana ujednačavali su lica prisutnih. Muškarci, njih možda desetorica, čučali su na svojim hoklicama. Moj otac je nadglasavao reportera. Spominjao je nekog Cveka, Zambatu, Dautbegovića, Gračanina… Muškarci su se, svako malo i malo, podizali i vraćali u čučanj. Za razliku od moje bake, oni su zaboravljali svece i izgovarali rečenice zbog kojih je sljedeće nedjelje župnik morao ispovijedati prekovremeno.

Čini mi se da je od tog dana, moj ćaća, kad god bih ga pobijedila u šahu, počeo govoriti Utakmica je izgubljena, ali ne i prvenstvo.

– Sigurno je to čuo na televizoru – komentirala je baka Kata.

Jer, televizija je njima, a i meni tada, bila sve,i pojam bogatstva, i pameti, i druženja, i slave, i ljepote, i nedostižnosti, i čuđenja, ali i molitve: a snijeg na ekranu ne zapršći baš u trenutku kad se na njemu pojavi lijepo lice svima omiljene spikerice. Naravno, zagrebačke.

Bila sam mala, ali dobro se sjećam kad se televizor uselio u naš život. Otac ga je kupio među prvima u kvartu, tako da smo svaku večer okupljali skoro cijelo susjedstvo koje je dolazilo gledati Dnevnik. Ljudi su se tada mnogo više družili nego danas, tako da mi je to dolaženje u naš stan bilo normalno i prihvatljivo. Za to me razdoblje veže i jedna anegdota, koja mi je i dandanas smiješna i simpatična. Naime, moj nešto stariji brat nije bio baš druželjubiv i ta stalna gungula u našemu stanu otkako smo dobili televizor jako ga je nervirala. U to vrijeme volio je pisati pjesme, pa je tako nastala i ova, čiju prvu kiticu pamtim do danas: „Svake noći čekam kad će netko doći, da gleda televizor moj il' da sebi kupi svoj!” I danas me, kad se sjetim njegove ljutite face, nasmije i razveseli ta reakcija na one koji bi dolazili svake večeri!

To su stvarno bila neka druga vremena, u kojima su se ljudi družili i dijelili s drugima i ono nešto malo što su imali. Mi klinci bismo tada sjeli pred telkač i jedva čekali crtić koji se uvijek prikazivao prije večernjih vijesti, što je ujedno bio i znak da poslije toga moramo na počinak. Osim crtića obožavali smo i Slavicu Filu i njezinu sjajnu emisiju Mendo i Slavica. Moji roditelji, ali i svi stariji, jedva su čekali neponovljivu Nelu Eržišnik i njezinu Maricu Hrdalo. Danima su ponavljali njezine štoseve.

Sve što se tada rađalo i stvaralo na skromnome televizijskom programu gledalo se s velikim zanimanjem. Naravno da se vremenom program povećavao, tako su se i vrlo brzo pojavile zabavne emisije pune plesa, pjesama, reportaža. Jedan od meni najdražih režisera bio je veliki Anton Marti, čije su mi zabavne emisije još uvijek zanimljive i drage.

Čini mi se kako se tada mnogo vise osmišljavalo i ulagalo u kreiranje vlastitoga programa nego sada. Danas se uglavnom kupuju inozemne emisije ili licencije, nestala je domaća kreativnost, kao da je (nažalost) došlo neko vrijeme šablona stvorenih negdje drugdje. Kako često putujem, volim pogledati i televizijski program drugih zemalja. Uglavnom sam razočarana jer se sve svodi na nekakva traženja: talenata, kuhara, pobjednika Big Brothera i sličnih tričarija. Svijet kao da gubi svoj identitet, kao da postaje bezlična masa kojom se odnekud vlada i upravlja. Žao mi je da se to događa i na našoj Hrvatskoj televiziji. Mislim da ne bi trebalo pratiti te trendove koji uniformiraju mišljenje, svijet i život, mislim da bi bilo bolje, zanimljivije i korisnije stvarati mnogo više svojih izvornih sadržaja.

Uz iskrene čestitke za ove značajne obljetnice, a kao stalna gledateljica, željela bih reći kako sam sigurna da imamo dovoljno talentiranih naših ljudi koji nas mogu na jednako lijep i maštovit način obogaćivati i razveseljavati kao što su to radili naši pioniri obaju medija, koji su u skromnim uvjetima, ali s posebnim nadahnućem i strašću ulazili u naše stanove i živote.

Sjećam se, zamagljeno, ali snažno, uzbuđenja koje je vladalo u mojoj obitelji kad smo gledali prijenos američkoga slijetanja na Mjesec. Nisam s tih tri-četiri godine shvaćao da je to velik korak za čovječanstvo. Nisam ni znao što je to čovječanstvo. Ne znam kad su se počeli prikazivati crtić i u sedam i petnaest, ali i danas se mogu prisjetiti osjećaja sreće kad bih, recimo, začuo Djeco Ivica se zovem, kog nacrtam bude živ, te me slike vode, vode, uvis hajte s nama i vi svi!

Sjećam se i nekih razočaravajućih dana kad bih stigao na vrijeme, smjestio se pred televizor i s užasom shvatio da je četvrtak i je u da u tome terminu emisija Male tajne velikih majstora kuhinje. To sigurno nije bila velika stvar za čovječanstvo, ali meni je bila tragedija. Pamtim, iz djetinjstva, koliko sam se bojao gledajući seriju U registraturi – Illustrissimusa, Ferkonje, ali i Laure.

Nije mi ni nakraj pameti bilo da će mi jednoga dana isti taj Bobi, Đuro i Ljubica Jović biti dragi i simpatični kolege iz ansambla kazališta Gavella. Tko bi si mogao zamisliti da će jednoga dana, tridesetak godina nakon popularne Zlatne piruete Milka Babović ocjenjivati kako plešem. Da ću igrati sa Špirom Špulom, da ću snimati s Rokom Prčem... No, da sam onda znao da ću jednoga lijepog dana upoznati Matu Parlova i sjediti u njegovu kafiću, bio bih, zaista, u najmanju ruku, heroj ulice.

Teško je danas usporediti bilo koje uzbuđenje s buđenjem u noći, iščekivanjem prijenosa, gledanjem meča i slavljem kad bi onaj drugi, ošamućen od Matinih udaraca, pao. Ne sjećam se jesam li uopće tijekom meča disao. Bilo je velikih nogometnih i košarkaških utakmica. Veselili smo se piruetama Sande Dubravčić , skijanju Bojana Križaja, Ćosićevim koševima. Prije tih prijenosa naštimavala se antena na krovu, budilo se bez sata u gluho doba noć i danima nakon toga samo o tome pričalo.

Volio sam Kviskoteku. Duboko sam proživljavao nepravdu prema Kalimeru. Bilo mi je uvijek žao Dudeka, odgledao bih i Male tajne velikih majstora kuhinje, ali ništa nije bilo važnije od crtića u sedam i petnaest.

Mogu se živo sjetiti svojega prvog susreta s televizorom. Bilo je to jedne jesenske večeri oko devet sati. Moji roditelji, sestra i ja vraćali smo se iz posjeta nekim znancima na drugom kraju grada i morali smo na putu do svoje kuće proći preko korza. A ondje smo, na mjestu gdje se inače svake večeri šetalo, odjednom ugledali masu svijeta. Zapravo, možda je masa prejaka riječ jer bilo je pedesetak osoba, ali to je za to vrijeme i to mjesto bio golem broj jer šetnja je obično završavala oko osam, a oko devet nije na korzu više bilo ni žive duše. A sad su ondje stajali svi ti ljudi, čula se graja, i mi smo u prvi mah pomislili da se dogodila kakva tučnjava, da je nekoga pregazio auto ili štogod slično. Ali, onda smo najprije opazili da su svi prolaznici okrenuti na istu stranu, te da istežu vratove i dižu se na prste da bi bolje vidjeli neki izlog. A zatim smo postali svjesni i koji je to izlog: riječ je bila o prodavaonici koja se zvala Tehničar, a držala je sve dostupne vrste aparata i kućnih pomagala. U izlogu je na visokom mjestu bio televizor i svi su oni ljudi u njega buljili. Na programu je bio boks-meč: još se i sad živo sjećam kako su izgledali oni boksači (jedan je imao kuštravu kosu, a drugom su naramenice bile otraga vezane da ne spadaju) i sjećam se što sam pri tome mislio i osjećao.

To što sam osjećao bilo je u prvi mah neka mješavina oduševljenja i razočaranja. Oduševljenje je dolazilo od spoznaje da sam dobio potvrdu onoga o čemu sam čitao u novinama: takvi aparati doista postoje, moguće ih je valjda i kupiti, a to znači da nam je sad televizija došla mnogo bliže. A razočaranje je bilo u tome što sve to ipak nije bilo ništa osobito jer odviše je nalikovalo na kino: taj boks bio je sličan onome što se viđalo u žurnalima koji su se vrtjeli prije svakoga filma. Otac me je podigao na nekakvu izbočinu na zidu, pa sam odande neko vrijeme gledao i jasno sam osjećao kako oduševljenje pomalo odnosi prevagu nad razočaranjem: činilo mi se da bih mogao tako buljiti satima.

Žutokljunac – emisija koja me je spasila. Iz nekog razloga dijete koje je navečer bilo veselo, puno energije i nespremno za suradnju u vezi spremanja u krevet, svako bi se jutro budilo strašno mrzovoljno i plačljivo. S obzirom na to da se radilo o dvogodišnjakinji, procijenila sam da još nije trenutak da podijelimo jutarnju kavu. Oko sedam i pet već me je hvatao očaj, hodala sam na prstima, grijala Čokolino na savršenih trideset sedam, ali uzalud, ništa nije pomagalo. Moje ulizivanje i preklinjanje završilo bi u obijesnom gnjevu. Kao mlada majka zaklinjala sam se ostalim militantnim mama u parku da nema šanse da prva stvar ujutro bude paljenje televizora. A onda sam, kao u svakoj priči s logičnim fabularnim razvojem, jednog od očajnih i rastresenih jutara s plazmom u jednoj i plišanom glistom u drugoj ruci, nogom zveknula gumb na televizoru i ukazala se Žuta ptica. Ok, još jedna budalaština u neinvetivnom kostimu. Dijete se znatiželjno približilo izvoru slike i zvuka i za simpatičnom voditeljicom počelo s blaženim osmjehom ponavljati: „Žućo, Žućo”. Nisam imala puno izbora, bilo je važno sačuvati zdrav razum: „Je, je, Žućo, ljubavi, samo ti gledaj.” Postao je ultimatum i gost za svakim doručkom. Dijete je u pidžami veselo izlijetalo iz kreveta. A onda sam jednoga jutra obratila pažnju na emisiju. Nikada prije nisam upoznala simpatičnije voditelje od Saleta, Antonije, Franje (njih pamtim nakon toliko godina), Žućo je imao najbolje fore i najoštrouminije dnevnopolitičke komentare, a Čarobna ploča bila je najbolja putopisna i obrazovna glazbena emisija za djecu (i odrasle) tih godina. I ovih godina. Sjetimo ih se nekad dok pijemo bijelu kavu. Ne zato jer nam je uljepšalo toliko jutara, nego zato jer je bilo pametno, zabavno i toplo. I svaki put bi mi bilo neugodno kad bih se srela s glumcima reći im da ih obožavam zbog Žuće, nisam uspjela doznati tko je pisao onako pametne scenarije i songove, ali i danas sam sigurna da je to bila jedna od najboljih ekipa koje je HRT imao. To je imao jedino HRT, i to su ljudi koje bih u svom domu, u svako doba, u svakom kostimu. Žućo, vrati se!

Televizija mi je odabrala zanimanje

Dođe mi žao ovih takozvanih milenijalaca, oni nikad neće u svoje glave pospremiti uspomene ni slične onima kakve ja imam. O Z-generacijama i alfa-generacijama da i ne govorim. Dobar dio tih uspomena zahvaljujem radiju i televiziji, koji su mojoj generaciji otvarali i širili vidike, doslovno nas poučavali (Školski radio, a poslije i televizija) i, naravno, dobro nas zabavljali. Ja pripadam tzv. bumersima (baby boom generaciji), rođenima u razdoblju od kraja Drugoga svjetskog rata do 1965. godine (bliže ratu nego 1965.), a u tom se vremenu zaista svašta događalo.

Moja je obitelj prvi radio nabavila tamo negdje početkom 50-ih prošloga stoljeća. Živ je i danas taj Philips, samo što ne služi svrsi nego je draga uspomena. Slušale su se vijesti, puno različite dobre (danas znam) glazbe, a pamtim kako su nedjeljom k nama dolazili susjedi slušati Veselu večer da bi se nasmijali, a ponedjeljkom Pomorsku večer (zvali smo je Za pomorce) da bi čuli tko koga pozdravlja među pomorcima.

Prve televizijske emisije, pak, ja nisam gledala kod kuće nego u skupštinskoj dvorani tadašnje Općine Sesvete. Tu su se mogle gledati samo jako važne stvari, a ne redoviti dnevni televizijski program, stoga ne treba čuditi da mi se u sjećanje iz toga doba urezao pogreb ubijenoga američkog predsjednika Johna Fitzgeralda Kennedyja. Ne pamtim jesmo li išli gledati vijesti u kojima su bili izvještaji o ubojstvu u Dallasu, vjerojatno nismo jer smo to slušali na radiju, a kod kuće su se čitale i novine (Vjesnik, Večernji list, Sportske novosti i povremeno još neke – kakva raskoš za današnje prilike!).

Kako god, dijelove prijenosa Kennedyjeva pogreba i dandanas mogu reproducirati u glavi, od najdojmljivijih scena iz katedrale St. Matthews, nepregledne kolone crnih limuzina i slika najbliže predsjednikove obitelji do nevjerojatno uvježbanog i dostojanstvenog držanja američkih vojnika, meni tada neobičnog izgleda Nacionalnog groblja Arlington, stabala nedaleko od groba i još niza detalja.

Gledajući taj prijenos, silno sam željela biti tamo. Premda mi je živa slika omogućila da pratim stvarni tijek događaja i vidim sve najvažnije, moje su oči lutale ekranom tražeći scene koje nisam mogla vidjeti baš u času kad sam ja to htjela. Tada mi ni nakraj pameti nije bilo da bi me, kad bih slučajno bila tamo, nekakav protokol zacementirao negdje stotinama metara daleko od središta događanja i da ništa ne bih ni vidjela ni čula. Ukratko, moja je znatiželja bila tako velika da su još danima moji roditelji odgovarali na moja pitanja.

Složit ćete se sa mnom, razumljivo je da dijete želi ići na more jer ga vidi na televiziji, da poželi ići u Disneyland jer ga gleda na televiziji, da želi biti na stadionu ili u sportskoj dvorani jer gleda natjecanje, ali – na pogrebu?

Tu negdje vidim sjeme svojega životnog poziva, odluke da ću biti novinarka. Jaka znatiželja, težnja da znam više od onog što se vidi, nepriznavanje da je nešto nemoguće i maksimalna usredotočenost u kaosu s adrenalinom kao pogonskim gorivom uvijek su bili jači od želje za urednim životom, staloženošću i posve jasnim predviđanjima. Sve moje želje ostvarene su u Večernjem listu.

Usput, moji su gradili našu obiteljsku kućicu i prvi je televizor ušao u novu kuću. Bilo je zimsko ferije, pa su se danima gledali prijenosi skijaških natjecanja. Naročito su atraktivni bili skijaški letovi, a navečer crtići i vijesti – svakako, sve ostalo po izboru i dopuštenju. Praćenje sportskih zbivanja i danas mi je hobi, a i crtići su mi dragi.

Moj prvi susret s radijem bio je jako zanimljiv. Čudila sam se da tako puno malih ljudi stane u tako malu kutiju. Naravno da sam je pregledala, sa svih strana – imala sam tada dvije ili tri godine. U to doba nije svatko imao ni radio, a kamoli televiziju. Slušalo se i gledalo kod familije, prijatelja ili susjeda. Na radiju smo slušali sve, od vijesti i drama do, naravno, želja – onih glazbenih. Još se uvijek sjećam večernjih emisija za naše pomorce i građane u svijetu.

Sjećam se divnih, baršunastih glasova spikera i voditelja, Marte Tomljenović, Gordane Bonetti, Jasmine Nikić, Ljube Jelčića, Olivera Mlakara i brojnih drugih.

Televiziju smo gledali najčešće u ljetnim mjesecima, u susjednom dvorištu. Bilo je kao u kinu. Svatko bi donio stolicu ili šamrlek i crtić, festival ili film bi mogao početi. Djeca su najradije gledala crtiće, pa stariji često nisu mogli doći na svoje, ali neke se serije nije smjelo propustiti, po nekima od njih znalo se i koliko je sati. Cijeli bi grad odjedanput opustošio – znalo se, počinje Gradić Peyton.

Najdalje, a važno sjećanje na gledanje televizije ili slušanje radija u mene je povezano s jednim likom, posve nezaboravnim i posve dalekim od moje dobi. Bio je to naš veliki filmolog Ante Peterlić.

Sjećam se naše kuće bez fasade i televizora bez boje, mi smo ga valjda u našem naselju najduže imali, skoro do kraja osamdesetih godina prošlog stoljeća, sve dok moj otac nije otišao, zamislite ovo, u Delnice, u nekakav salon namještaja i kupio tu crnu kutiju s bojama. Treba li reći da ta kutija nije imala daljinski, pa smo joj se i dalje išli smjerno pokloniti kad bismo od nje zaželjeli kakvu promjenu. No, taj stari crno-bijeli televizor koji je, među nekim kućnim bršljanom, u svome podnožju skrivao i onaj čuveni teški stabilizator, bio je i moje kino i moja koncertna pozornica, često i sve moje knjige i školska knjižnica zajedno. U svoj toj oskudici jednog riječkog predgrađa, okružen kućama koje su se gradile i nicale iz kamenog krša, među ljudima koji su prijepodne radili u luci ili brodogradilištu, a popodne uzgajali svinje uz svoj dnevni boravak, ja sam s blagom nervozom iščekivao Peterlićeve emisije o filmu tadašnjeg Obrazovnog programa Radiotelevizije Zagreb. U krupnom kadru pojavilo bi se lice s kravatom i onda bi počelo. John Wayne, John Ford, John Huston, Buster Keaton, Sam Peckinpah, Kubrick, Billy Wilder, Elia Kazan...

Tko sve ne i tko sve kako ne? Peterlićeve emisije za mene su bile otkrivanje svijeta, nauk gledanja i mišljenja o nečemu što me neimjerno privlačilo, bila je to, kako je i on sam govorio – filmska magija. No, mnogo važnija od znanja koje je profesor Peterlić tako sjajno posredovao bila je strast za filmom, ljubav za pokretne slike. Preko svake rečenice, preko svakog zareza i točke, smješka i ozbiljnosti, isječka iz filma, komadića filmske glazbe ili profesorovog komentara, ja sam postajao svjestan i vlastite potrebe za umjetnošću, njezine snage i ljepote. A sve to iz jedne male emisije, s jednim sjajnim čovjekom koji je samo, nama djeci, učenicima, govorio o filmu.

Izdvojio bih dva povijesna sportska trenutka koja sam proživio gledajući televiziju. To su Svjetsko nogometno prvenstvo 1998. u Francuskoj i Wimbledon 2001. godine. Oba su u meni pobudila nevjerojatne emocije. S obzirom da bih, kad govorimo o Wimbledonu, bio presubjektivan, prisjetit ću se Svjetskoga nogometnog prvenstva:

Nogomet mi je, uz tenis, oduvijek bio najdraži sport, i za gledanje i za igranje. Prvo veliko sportsko natjecanje kojeg se sjećam je upravo Svjetsko prvenstvo iz 1998. Kao što to biva i svaki put kad se igra nogometno prvenstvo, europsko ili svjetsko, atmosfera se zahuktava postupno prije početka. Tako je bilo i tada, na svakom koraku mogli su se primijetiti dresovi s kvadratićima, upoznavali bi se igrači iz ostalih reprezentacija, sve utakmice mogle su se pratiti na HRT-u i nijedna se nije propuštala, uz fanatično navijanje po trgovima i kafićima. Ljudi koji su svakako doprinijeli užarenoj atmosferi za vrijeme svjetskog prvenstva su komentatori, pa mi se činilo da je u to vrijeme, osim nogometaša, najpoželjnije zanimanje bilo ono nogometnoga komentatora.

Kao desetogodišnjak sve sam utakmice gledao kod kuće, ali kao navijač. Nisam nikada prije doživio atmosferu poput one nakon pobjede protiv Nijemaca u četvrtfinalu, slavilo se na ulicama i trgovima, pričalo se samo o mogućem ulasku u finale Svjetskog prvenstva. Sjećam se fanatičnog navijanja u polufinalu i kako se pratio svaki potez naših igrača. Iako je od tada prošlo nevjerojatnih 18 godina, sjećanje na osjećaj ponosa koji me preplavio kad su naši dobili brončanu medalju,još je uvijek živo.

Iako je to samo jedno natjecanje i jedan prijenos tog natjecanja, HRT je tada omogućio meni i milijunima drugih da stvore uspomene za cijeli život, a vjerojatno i produbio moju želju da postanem sportaš

Sretan vam rođendan i želim vam još puno uspješnih godina, a svima nama želim još puno sportskih trenutaka koji će nas razveseliti i učiniti ponosnima.

Ja sam Slavica. Glumica. I imam 60 godina! Nisam ni pomislila 1961./62., kad prvi televizor ulazi u naš u kuću, da ću i ja nešto kasnije postati dio povijesti te televizije i obilježiti je svojim radom punih 20 godina u kontinuitetu. Svi se glumci pojavljuju na televiziji, ali rijetko se dogodi da 20 godina odlaziš na televiziju tri-četiri puta tjedno raditi emisije za djecu i sinkronizirati crtiće, uz ostala snimanja filmova, drama, emisija za odrasle... i da to izgleda kao da si zaposlen na televiziji. Neki su tako za mene i mislili.

Svi su me znali, sve sam znala. Sve sobe, studije, šminke, garderobe, režije, montaže, o radiju da i ne govorim. Proučila sam sve labirinte i hodnike te sate i sate provela tamo.

Vratimo se prvom susretu s televizijom. Mi djeca okupljamo se pred ekranom oko 19 sati i gledamo crno-bijelog Toma i Jerryja, serije Svetac, Doktor Kildare, Bonanza i Gradić Peyton. Sve što ima prije tatinog TV-dnevnika, za koji mi nikako nije bilo jasno zašto ga gleda kad je užasno dosadan i što je najgore, u njemu uvijek jedno te isto. I da! Mora biti tišina! Onda još nešto iza tog crno-bijelog dnevnika do pol deset i na spavanje.

Kako sam rasla, sve sam manje gledala televiziju. Stalno smo bili vani (košarka i plivanje na Mladosti, šetnje, igra skrivača po liftovima i terasama zgrada na Knežiji, razgovori, a poslije ples i zaljubljivanja...). Biti u kući značilo je da ti se nešto loše događa, pa ne možeš van. I onda, 1976. upisujem Akademiju dramskih umjetnosti i već za vrijeme studija i sljedeća dva desetljeća televizija me pronalazi, i ja nju, na jedan meni puno draži način od dotadašnjega. Počinjem raditi Poštanski sandučić, koji je doživio deset godina emitiranja dvaput tjedno (srijedom, i repriza subotom): 41 TISUĆA POLJUBACA OD EJTI, PERE I POŠTARA DUJE, ŠTO VOLI VAS I ŠTUJE, CMOK, ZAGREB. S Džoom Rapajićem, Sretenom Mokrovićem, Stjepkom Kavurić , Dubravkom Ugrešić , Hrvojem Hitrecom, Snježanom Tribuson, Sonjom Fabrio kao urednicom i Dubravkom Milazzi kao glavnom urednicom Obrazovnog programa razvija se naša emisija i mi s njom. Tu se još rađa emisija Zašto, zašto, koja je obišla svijet, režirao ju je Jovica Šego i pridružuje nam se divni Željko Königsknecht i drugi. Zatim slijedi Šašavo dvorište i početkom devedesetih Mala škola, osmišljena za djecu izbjeglu od užasa rata koja su ostala bez škole i doma da bi u svojim novim prebivalištima ili podrumima nadoknađivala propušteno gradivo ili se bolje snalazila u novim sredinama. U njoj smo Marko Torjanac i ja glumili učenike s pravim učiteljima, nastojeći da im bude i zabavno i korisno. Pa se tu stvorio i Slovojed, lutak kojem sam ja prvih godina davala glas. Njemu su se djeca obraćala pišući i crtajući, za sve što ih je zanimalo, boljelo ili radovalo. Neću nikad zaboraviti pismo dječaka kojem je otac poginuo i koji moli Slovojeda (mene) da mu bude tata i da ga posjeti. Jedva sam ga, obraćajući mu se, nekako uspjela razveseliti i utješiti. Zapravo nas oboje.

U Obrazovni program unijeli smo živost i spontanu komunikaciju s gledateljima. Nismo puštali crtiće i spotiće niti išta slično. Kroz igru (često improvizirajući) učili smo ih ljepoti, dobroti, kreativnosti, jednom riječju, vrijednostima u koje smo sami vjerovali. Bili smo slični njima, samo malo iskusniji i brižniji. Briga, odgovornost i poštovanje bili su temelj naše komunikacije s gledateljima, a to se, koliko ja znam o ljubavi, zove baš ljubav (po Frommu).

Ostavili smo traga na tim mladim ljudima jer oni mi danas prilaze kao tridesetogodišnjaci, četrdesetogodišnjaci, pedesetogodišnjaci i sa zahvalnošću izgovaraju rečenice Uljepšali ste mi djetinjstvo. Uljepšali ste mi život. Stalno sam vam pisao i crtao i jedva čekao novi Poštanski. Mogu li Vas zagrliti?... ta mi je najdraža jer sam i ja njih grlila sve vrijeme kako sam najbolje znala dok sam igrala za njih. U to vrijeme snimila sam i Smogovce, pa često davala glas u crtićima. Spomenut ću samo neke: Bubimir, Leteći medvjedići, Vatrogasac Sam... Trebalo je puno uloga na televiziji, filmu i u kazalištu da se riješim etikete dječja glumica ili televizijsko lice, ali samo zbog onih koji ne znaju da, ako tako predano i dobro radiš jednu ulogu, to znači da tako radiš i sve ostale. Sva sreća da je bilo ovih senzibilnijih redatelja koji znaju to prepoznati, pa sam ipak ostala – glumica.

Negdje početkom prvoga destljeća 21. stoljeća dolazim s predstavom u Sarajevo na kazališni festival. S ekipom ulazim u slastičarnicu na baklave i ostalo, kad me vlasnica mojih godina ili nekoliko godina mlađa oduševljeno pozdravlja, ugošćuje. Mislim si, eto, žena gledala sa svojom djecom emisije Obrazovno-zabavnog programa zagrebačke televizije i prepoznala me. Razdragano ona tako spominje to vrijeme, slušam i čujem rečenicu: Moja je mama uvijek govorila da me se nije moglo uspavati dok ne pogledam Mendu i Slavicu! Ona je spojila Slavicu, mene, koju su gledala njezina djeca i točno me svrstala, samo u pogrešno djetinjstvo – u vlastito, u kojem je gledala Slavicu Filu. Kao što sam je i ja, uostalom, gledala. Nije joj bilo čudno da ona nije malo ostarjela u međuvremenu. Iako nesporazum u glavi, to je bio lijep i vrijedan susret jer je snažno povezao tadašnjih četrdesetak godina televizije u životu njezinih gledatelja i tako se nekako zatvorio krug s početka moje priče.

Zna se da najviše pamtimo ono što doživimo i vidimo kad smo djeca. I to uz ostale čimbenike oblikuje naš svjetonazor i ukus. Vjerujem da sam sa spomenutom ekipom ostavila lijep, dubok i koristan trag na našoj televiziji.

Čestitke za obljetnicu Hrvatskoj televiziji i Hrvatskom radiju! Želim Hrvatskoj televiziji, a posebno programu za djecu i mlade, što više originalnih, vlastitih projekata, što više talentiranih ljudi posvećenih svom poslu i naravno, odgovornost i slobodu stvaranja onoga što se uvijek na kraju pokaže kao jedino vrijedno, bitno i zdravo u našim životima i što ima dalekosežne posljedice u oblikovanju svijesti kod gledatelja, pogotovo najmlađih.