Davne 1957. Zagreb se susreo s novim tehničkim čudom, televizorom! Zapanjeni i radoznali stajali smo ispred pokojega izloga, iz kojega su nas s malih ekrana pozdravljali prvi, nama nepoznati najavljivači. Polako je počela era televizije, polako su te dragocjene kutije postajale glavnim predmetom razgovora među susjedima, razlog susreta i susjedskih druženja u stanu ponosnoga vlasnika, tišine i pozornoga  gledanja školskoga programa za djecu i sveopćom sumnjom da  zapravo u vlastitome domu imamo vijesti, glazbu, predstavu, film... Sve se promijenilo! Životni je ritam uzeo neke druge smjernice, ravnalo se prema terminu Dnevnika, Mende Mendovića i Slavice, prema terminu filma i onoga što smo pojedinačno voljeli. Najvjerojatnije je među prvim televizorima u Zagrebu bio i onaj u stanu našega najdražeg učitelja. Bili smo tada, te 1957., u četvrtome razredu osnovne škole na Kaptolu. Naš je dragi učitelj (obožavali smo ga) predložio da svake srijede deset najboljih učenika toga tjedna nakon nastave dođe pogledati sat Školskoga programa. O, kako smo učili, kako smo se trudili biti među najboljima taj tjedan, otići gledati televiziju, moći pričati o tome i praviti se važni! Teklo je vrijeme, televizora je bilo sve više, sadržaji su bili sve raznolikiji, a mi smo rasli! Dolazili su festivali: Zagreb, Opatija, Split, Krapina. Nikad neću zaboraviti kako je divno izgledala Tereza dok je pjevala „Golubove“, kako je Vukov pjevao „Bokeljsku noć“, kako su svi bili lijepi, elegantni, bio je to za nas tada svijet snova! Televizija je pratila naš život do ovih naših „zlatnih dana“, ostala je tu kao prijatelj, tih, na svojemu mjestu, svijetleći, pričajući, pjevušeći, uz nju smo slavili naša slavlja, uz njezine smo filmove i drame plakali, uz nju smo uspavljivali djecu, uz nju smo živjeli! Danas su neka druga vremena, neki drugi ekrani, al' sjećanja na djetinjstvo, mladost, uzbuđenja i očekivanja koja su nam donijele velike nezgrapne kutije titraju duboko u sjećanjima.

Mogla bih ispisati mnogo stranica, sjećajući se nekadašnjih večeri uz televizor i radio. Pa i danas, večer mi je nekako prazna bez dobroga filma i poneke emisije na RTV-u, današnjemu HRT-u. Tijekom dana pak svoj omiljeni Radio Sljeme uopće ne gasim. Gledam Dnevnik, kviz Potjeru, Pola ure kulture i još neke zanimljive putopisne reportaže. Dobar film nikako ne smijem propustiti. Iz svoje se mladosti sjećam izvanrednih drama ponedjeljkom. Bilo je tada odličnih domaćih, a i stranih serija. Prikazivalo se mnogo zabavnih emisija, a u njima humor, dobra glazba, vrhunski pjevači i plesne točke. Redatelji su bili entuzijasti i veoma cijenjeni: Anton Marti, Angel Miladinov, Ivan Hetrich… A u nama su izazivali divljenje i voditeljice i voditelji: Gordana Bonetti, Helga Vlahović i Jasmina Nikić, Oliver Mlakar, Vojo Šiljak… i mnogi drugi. Zbog njih smo  gledali pojedine emisije te nestrpljivo očekivali svaku novu. A sjećam se i jako dobrih crtanih filmova i emisija za djecu. Kako li se samo moj sin smijao gledajući jurnjave Disneyjevih junaka. Mendu i Slavicu gledala je cijela obitelj – veseli i nasmijanih lica, uživali bismo tih pola sata prije Dnevnika.

Kao djevojčica, pamtim bezbrižne dane provedene na seoskim ulicama, u igri s vršnjacima.  U to vrijeme svi smo vjerno  pratili Kapelske kresove, pa je tako nakon nekoliko epizoda i nastala naša omiljena imaginarna igra u kojoj bismo se uživljavali u glavne junake te serije. Svako dijete imalo je jasno određenu ulogu i zadaće koje je trebalo poštivati. Serije su se jednostavno morale pratiti kako ne bismo izišli iz „štosa“. Sjećam se tih vrućih ljeta, kada bismo bosonogi i neizmjerno sretni vodili krave na ispašu, kao da je bilo jučer. Na poljima bismo, baš kao u seriji, glumili i oponašali različite radnje iz tadašnjih Kresova – pekli kukuruz koji bismo usput „posudili“ sa susjedove njive, kuhali u kotlovima krumpire i zbijali različite šale koje tada nismo baš najbolje razumjeli, ali Bože moj, to su bile šale naših glavnih junaka.  A ne smijem zaboraviti spomenuti ni svoju prvu simpatiju (i simpatiju svojih prijateljica), a to je bio, naravno, glavni junak serije – Jastreb kojeg je glumio naš poznati glumac i veliki šarmer Žarko Radić. Ah, to su bili moji najsretniji dani… Uspomena na Hrvatsku radioteleviziju i njezin izvanredan program uistinu ima mnogo. No, kada bih ih nastavila nizati dalje, bojim se da me nitko ne bi mogao zaustaviti.

Moja generacija, rođena 60-ih, još pamti slušanje radijskoga programa na srednjemu valu i crno-bijelu sliku na televizoru. U mojoj su se obitelji uvijek slušale Dnevne novosti u 15 sati, za vrijeme ručka. Roditelji su radili od 6 do 14 sati, pa je prvo obiteljsko okupljanje bilo za ručkom kada su se obavezno u tišini slušale vijesti. Tata je valjda htio izbjeći mamine komentare, a nas djecu ionako nitko ništa nije pitao...

Televizija je druga priča. Majka i bake gledale su Gradić Peyton, cijela je obitelj gledala domaće serije Naše malo misto i U registraturi. Svi smo se smijali kad su Roko Prč i Anđa Vlajina planirali obitelj, a svi smo plakali kad je Bepina umrla. Dok sam gledao U registraturi shvatio sam da se školska lektira može gledati i na televiziji. To je ono što danas mladi rade s internetom. A tek Gruntovčani…. Moram spomenuti i Milku Babović. Ta žena bila je dio naše obitelji, a njezini opisi haljinica klizačica umjetničkog klizanja „za gledatelje koji još uvijek nisu nabavili televiziju u boji“ prava su antologija.

Otac je uvijek pozorno pratio nogometne utakmice. Znao je ponekad jurnuti prema ekranu da dečkima pokaže kako se to radi.

Radost nakon pojavljivanja televizije u boji bila je ravna svadbenoj. Prvi televizijski prijamnici u boji bili su stvar prestiža. Sjećam se i Panoptikuma. Slušajući tu emisiju imao sam osjećaj da sam u kazalištu. Malo sam koju propustio. U osnovnoj školi u jutarnjem smo terminu ponekad znali u učionici pogledati neku emisiju obrazovnog programa.

U mojoj ulici bilo je normalno, osobito ljeti, da tijekom prijenosa nekog festivala svi u ulici pjevaju. Puno kasnije i poslije Gradića Peytona, nezaboravna Dinastija. To je sad već novo doba. Prva prava moderna sapunica, studentski dani. Na ulici u vrijeme emitiranja nije bilo nikoga, a ja sam tad naučio peći savršene kokice. I tako sve do digitalnog AV, HD prijamnika, ozvučenja 7.1, Internet-radija, satelitske televizije…Okrenem se oko sebe, a nigdje nikoga…

Koliko god je bilo teško odrastati u prognanstvu na požeškome području, a prije toga u slavonskome podrumu osluškivati detonacije granata 1991., toliko je Domovinski rat bilo lakše preživjeti uz Hrvatsku radioteleviziju.

Moj je otac bio na novogradiškome ratištu a mama, braco i ja, tada osnovnoškolka, kod bake i djeda u Kutjevu. Kako tada nije bio mobitela, Vijesti Hrvatskoga radija, moja baka je znala reći „najbolje su one u 15, 17 i 19“, bile su prozor ka ocu, nada da je još živ. Sjećam se dana kada majka nije danima jela i neprestano je od nas djece skrivala suze jer mjesec dana nije znala što je s tatom. Živnula bi tek kad su emitirali Vijesti. Hrvatski se radio nije gasio. A onda se otac samo pojavio na bakinom pragu i obasuo nas poljupcima i zagrljajima.

I njemu su na ratištu, u hladnim rovovima, informacije Hrvatskoga radija bile neprocjenjive. Pamtimo iz toga vremena Branku Jelić, Grgu Mrvicu, Vladimira Kumbriju, Miru Barić… donosili su nam na svaki puni sat red utjehe ali i red zebnje. Sjećam se i kako su spikeri sklanjali selo Rešetare, to nam je bilo simpatično jer prema svim pravilima su ih sklanjali ispravno, osim prema onome lokalnome.

A Hrvatska je televizija donosila slike iz naše ranjene Slavonije, danas pokojni Vlado Vincetić, vrijedno je snimao novogradiško ratište a kasnije sam se igrala s njegovim kćerima, kada je rat minuo. No slike i glasovi još su tu. Ostat će tu dok pamćenje seže, jer vlažni podrumi, jeka granata i udaljenost oca, uplakana majka… nekako te obilježe.

Zato je i danas Hrvatski radio prva postaja s kojom se budim i kojoj vjerujem.Kasnije, 1995. novinari i urednici Radija Sljeme ušli su u netom oslobođene Okučane i pokrenuli Hrvatski radio Bljesak, pozdravili su nas glasovi danas poznatih i vrlo afirmirianih novinara – Mislava Togonala i Eliane Čandrlić. Okučanski je radio Bljesak zabljesnuo zahvaljujući opet – Hrvatskome radiju.

Bila je to 1964. godina kada su majka i otac kupili prvi televizor. Odrasla sam na selu, u jednome mjestašcu u Lici tako da smo bili prva obitelj u selu koja je imala u to vrijeme televizor kod kuće. Sjećam se da bi se susjedi znatiželjno svaku večer i kroz dan okupljali kod nas u kući kako bi vidjeli to čudo od tehnologije koje prikazuje vanjski svijet u velegradu u samo dvije boje. Majka bi svaku večer uzela sve stolice iz kuće i rasporedila ih pred naš mali, ali moćan uređaj, baš kao u kinu, jednu pokraj druge. Mi djeca bismo u prvim redovima, sjedeći na podu, nestrpljivo čekali trenutak kada bi se okupila cijela ekipa i počeli napokon, s tadašnjim RTV-ovim programom. Bilo je to prekrasno doba, kada se cijelo selo okupljalo uz čašicu pokojega ličkog pića i svježe spremljenu kljukušu (umjesto današnjih kokica i gaziranog pića) kako bismo zajedno gledali tadašnje aktualne emisije, filmove i serije na Hrvatskoj radioteleviziji. 60-ih godina majka je vjerno pratila svaku epizodu legendarnog Gradića Paytona, a sjećam se zgoda koje mi i danas namame osmijeh na lice. U našemu selu tada je često nestajalo struje, pa tako i za vrijeme emitiranja serija. Tata bi nervozno popravljao nastalu štetu sa strujom, samo kako bi majka mogla u što manjim smetnjama pogledati do kraja svoju omiljenu seriju.  I dan danas gledam Hrvatsku radioteleviziju. Baš kao moja majka tada Gradić Payton, ja nikako ne smijem propustiti kviz Potjeru, prekrasnu emisiju Vrtlarica i TV kalendar koji vjerno pratim od  njegova nastanka.

Rodila sam 80-ih, u to vrijeme pamtim da je Hrvatska radiotelevizija svaki vikend prenosila dječje festivale koje sam gledala svaki put sa sve većim užitkom. Moram priznati da se ne sjećam imena te emisije, ali itekako se dobro sjećam s kakvim sam  veseljem to pratila, a festival se svaki vikend održavao na drugome mjestu ili gradu.  Uz dječji festival, kao djevojčica rado sam sa svojim roditeljima gledala Sedmu noć koju su vodili Mirko Fodor, Vlatka Pokos i Ljudevit Grgurić Grga. Još i danas se zateknem kako pjevušim uvodnu pjesmicu Sedme noći koja otprilike ovako glasi :  „… ona ima moć – sedma noć!“. Nešto poslije, kada sam bila tinejdžerka, na HRT-u se pojavio zabavno natjecateljska emisija za djecu Turbo Limach show u kojemu sam, nakon što sam skupila dovoljno hrabrosti, nastupila i osvojila drugo mjesto izvedbom  tadašnjeg Vannina hita Kao rijeka. Sada, kada malo bolje razmislim, moje drage i vrijedne uspomene svakako su vezane za Hrvatsku radioteleviziju!

Lijepa me sjećanja vežu za djetinjstvo i vrijeme koje smo, za razliku od današnjih klinaca, umjesto pred računalom, provodili pred malim ekranima i to uz Hrvatsku radioteleviziju.

Gledala sam Turbo Limach Show, emisiju u kojoj su stasale današnje zvijezde, poput Nine Kraljić ili Luke Bulića. Poslijepodnevne je sate bilo teško zamisliti bez legendarnih Smogovaca koje su voljeli i moji stariji brat i sestra, a u gledanju bi nam se nerijetko pridružili i roditelji. Bila je to uistinu zabava za cijelu obitelj. Kad bismo propustili koju epizodu, nestrpljivo bismo čekali reprizu, a najzanimljivije epizode snimljene na VHS kasete razmjenjivali smo s prijateljima.

Nešto kasnije počela sam vikendom pratiti Parlaonicu, emisiju koja bi uvijek ugostila neke zanimljive poznate osobe, a ovisno o temi, te bi se emisije katkad pretvorile u žustre debate u kojima je uvijek bilo zgodno čuti kako razmišljaju moji vršnjaci.

HRT je devedesetih godina, u doba mojega djetinjstva i mladosti, uistinu imao bogat program za djecu i mlade, ali i danas, kad sam i sama majka, svjedočim njegovoj kvaliteti i raznolikosti sadržaja koje nudi novim naraštajima.

Rođena sam 1958. godine, kad su tek rijetki u kući imali televizor. Mi klinci provirivali smo kroz prozor susjeda koji ga je imao (na ekranu je bila Disneyjeva Snjeguljica), a njegova nam je supruga, iako se susjed ljutio („Nek si ga kupiju, pa nek gledaju!”), na prozor stavljala tek pečen štrudl. U moj ga je dom donio otac jedne prosinačke večeri: „Tebi za rođendan", rekao je. Naravno, televizor je pokrenut s mukom, uz pomoć svih muškaraca iz susjedstva koji su se, navodno, razumjeli u postavljanje kućne antene, okretanje gumbića i u tu nevjerojatnu napravu. Nadglasavali su se međusobno, a onda je u jednome trenutku na televizoru bljesnula crno-bijela slika, u pozadini je netko prekriven „snijegom” nešto govorio. Susjedi sjeli za stol, muškarci se napili, a žene ljutite trčale oko njih prigovarajući. A ja sam začarana sjedila i gledala u to nešto. Sljedeće moje sjećanje na to doba i televiziju, jedna je „lijepa teta” koja je divno govorila. Bila je to Gordana Bonetti. Ona me je izražajnim i ugodnim glasom potaknula da se i ja igram govorenjem – na čitanje „kao pred kamerama”. Danas mi je to, na neki način, posao. No, radije bih rekla da je svojim držanjem, ugodnim i izražajnim glasom pobudila u meni moj poziv. Tad se, naime, i od spikera moglo učiti. Stoga, hvala Televiziji Zagreb, Obrazovnomu programu, Antonu Martiju, Angelu Miladinovu, Gordani Bonetti, Vesni Spinčić i mnogima ispred i iza kamera.

Imam 70 godina i moja prva sjećanja na HRT sežu još u davne pedestete godine 20. stoljeća. Tada je još sve bilo na početku i sjećam se da je bilo vrlo teško uloviti signal te smo morali po cijeloj kući nositi antenu kako bismo bolje čuli radio. Najviše sam slušala glazbene emisije i Vijesti, koje su uvijek bile navečer. Mogle su se čuti i sve informacije iz Vatikana, što je meni bilo zanimljivo. Kad je moja obitelj kupila kvalitetniji radijski prijamnik, zvuk je bio čišći i otada je neprekidno bio uključen u našemu domu. Nikada neću zaboraviti događaj s radnicima koji su dolazili na ručak u naš restoran. Oni tad još nisu znali što je radio i kad su čuli glazbu s Radija Zagreb, pitali su gdje je pjevačica koja tako lijepo pjeva.

Jedno od mojih najranijih sjećanja na radio seže u daleke šezdesete kad sam imala tek deset godina. Bilo je to vrijeme kad je za večeru većinom bila mješavina kavovine Divke s malo mlijeka i udrobljenim crnim ili kukuruznim kruhom. U selu smo bili jedni od rijetkih koji su imali radio. Bio je to RIZ-ov radijski prijamnik, stajao je na povišenome mjestu u kuhinji u kojoj je ujedno bio moj krevet i krevet mojega brata. Bili smo ponosni na tu crnu kutiju koju mi imamo, a drugi još nemaju. Navečer bi obično došao netko od susjeda slušati s ocem Vijesti ili Radio Vatikan na hrvatskome jeziku. Žučno se raspravljalo i komentiralo, najviše o politici. Dok smo brat i ja kašljucali od oblaka dima cigareta, želeći da to što prije završi i da se kuhinja isprazni i prozrači da možemo zaspati, otac je često stišavao susjeda da ne govori preglasno jer je tada bilo zabranjeno slušati strane radijske postaje. Inače, mnogo me ljepša sjećanja povezuju s nedjeljnom emisijom Vesela večer, kad smo se svi znali dobro nasmijati, ili uz Pomorsku večer ponedjeljkom, kad su moje misli lutale svijetom dok sam slušala kako pomorci šalju pozdrave svojim najmilijima iz najudaljenijih krajeva svijeta. Prvi smo televizor dobili kad sam već bila djevojka koja je oduševljeno pratila epizode Gradića Peytona ne želeći propustiti ni jednu epizodu, a moji su uživali u emisijama Gruntovčana, Našega malog mista…

Najprije bih se prisjetio početaka Hrvatskoga radija… Pedesetih godina prošloga stoljeća rijetko tko je u selu imao radijski prijamnik, no to smo rješavali detektorom na kojemu smo, preko kristala, tražili radijske postaje. Nije bio veliki izbor programa. Sretni smo bili ako se čula nekakva glazba. Redoviti je slušatelj bio susjed koji bi stavio slušalice na uši i sjedio u hodniku kraj detektora do sitnih sati. Zapravo, slušao je možda pola sata, a onda bi umoran od cjelodnevnoga posla čvrsto zaspao. Sjećanja koja me povezuju s Hrvatskom radiotelevizijom? Ono čega se sjećam je da je kod nas u Podravini najgledanija bila serija Gruntovčani Mladena Kerstnera snimljena prije 42 godine. Martin Sagner kao Dudek i Smiljka Bencet kao Regica uz Presvetloga i Cinobera ostali su nezaboravljeni likovi do danas, a karaktera je poput njih bilo gotovo u svakoj obitelji, tako da su pojedini nadimci daleko nadživjeli seriju.

Gotovo 30 godina putovao sam iz Karlovca u Zagreb na posao te na tome putu uvijek slušao Hrvatski radio, koji bi me razbudio i pripremio za radni dan. Sad kad sam u mirovini, prema starim se navikama uvijek budim prije šest sati ujutro te uključim radio koji je uz mene cijeli dan. Slušam Vijesti i Duhovnu misao te najviše volim ranojutarnju glazbu na Hrvatskome radiju, koji je za mene najbolji suputnik. Godinama sam ga slušao kamo god sam krenuo i zato Hrvatski radio ima važnu ulogu u mojemu životu. Za mene je fantastično što ima mnogo informativnih emisija te tako mogu svakih nekoliko sati biti obaviješten o svim događajima iz politike, društva i općih tema. Volim što emisije na Hrvatskome radiju ne opterećuju, nego obogaćuju kvalitetnim sadržajem koji se može čuti samo i opet – na Hrvatskome radiju.

Od malih sam nogu bio obožavatelj sportskih komentatora Hrvatske televizije, a prije toga Televizije Zagreb. Sjećam se kako su se u našoj kući s velikim žarom pratili sportski prijenosi koje su prenosili Mladen Delić, Boris Mutić, Božo Sušec, Slavko Cvitković. Prema mojemu mišljenju, do danas im se nitko nije uspio približiti te i dalje drže prvo mjesto u vjerodostojnosti i profesionalnosti. Čak i kad gledam prijenose na nekim stranim televizijama, komentatori mi zvuče dosadno u odnosu prema HRT- ovim legendama.

Kao dijete obožavao sam emisiju Mladena Kušeca Patuljci pojma nemaju. Uvijek mi je bilo zanimljivo čuti dječja razmišljanja koja su često zvučala puno pametnije i razumnije od razmišljanja odraslih, a gospodin Kušec je s njima razgovarao kao s ravnopravnim sugovornicima, kako to čini i danas.

Moja prva sjećanja na TV program isključivo su vezana za produkciju HRT-a, tadašnje RTV Zagreb. Mendo i Slavica prva je dječja TV emisija koje se sjećam. A tu je i crtić prije Dnevnika,  pa spavanje! Kako sam odrastao, tako su mi pozornost zaokupljale druge emisije, primjerice odlični dramski serijali poput Gruntovčana, Malog i Velog mista. I danas rado gledam program Hrvatske radiotelevizije, ali uglavnom dokumentarnog sadržaja. Knjazovi  Velikani najbolja su mi emisija u posljednjih nekoliko godina.

Voljela sam gledati program Hrvatske televizije jer je uvijek bio drugačiji od ostalih programa. Nudio je mnoštvo zabavnih sadržaja, ali i sadržaja iz kulture koji su znatno širili moje vidike.

Nekako se najviše sjećam lijepih dramskih serija koje smo svi kod kuće rado gledali nedjeljom navečer. Uživali smo svi zajedno pred ekranom, zbijali šale i veselili se svakoj novoj zgodi naših Gruntovčana. Cinober, Dudek i Regica postali su članovi naše obitelji i nekako smo živjeli zajedno s njima. U svakoj obitelji postoji neki takav lik, pa je bilo lako saživjeti se s njima. Čak smo našega kuma prozvali Dudek, a njegovu ženu Regica, jer su imali sličan način komunikacije i slične životne filozofije.

S radošću se sjećam tih godina jer je sve bilo optimistično i veselo, a takav je bio i televizijski program, puno smo se smijali i bili opušteni.

Iako sam dio mlađe generacije, uvijek se rado i u spontanim trenucima sjetim HRT-ovih emisija i serija koje me vrate u djetinjstvo. Posebno bih istaknuo Hugo, televizijsku igru u kojoj sam i sam sudjelovao te osvojio svoj prvi mobilni uređaj. Nikada neću zaboraviti taj dan. Tada je, u to vrijeme malo tko od djece imao mobitele, a ja sam bio glavna „faca“ upravo zahvaljujući Hugo showu: što zbog osvojenoga mobitela, što zbog činjenice da sam bio na televiziji. Uz tu televizijsku igru, sjećam se i ljetnih praznika kada bih se navečer vraćao kući i ostatak večeri provodio opuštajući se uz Mućke i Baywatch koje je tada emitirala naša Hrvatska radiotelevizija.

Razmišljajući o dugoj povijesti HRT-a i bogatstvu različitih emisija, sjećam se osobito Dnevnika iz ratnih godina ranih devedesetih, od kojega se nisam odvajao. Rado se sjećam i TV kalendara, tolikih korisnih informacija iz daleke i nedavne povijesti. Prijenosi koncerata, sportskih događanja, humanitarnih akcija pratili su i gradili moj život. Uz brojne aktualne događaje nisu izostale ni korisne edukativne emisije, sučeljavanja i rasprave. Nedjeljna misa, koja se svake nedjelje emitira iz druge hrvatske crkve veliko je bogatstvo i u duhovnome i u kulturnomu smislu... Sviđa mi se raznolikost pristupa i sadržaja i mogu samo našoj Hrvatskoj televiziji i našemu Hrvatskome radiju poželjeti kvalitetu koja može podnijeti nove izazove, dovoljno pravih emisija koje odgajaju, dovoljno dobrih vijesti i sadržaja koji potiču na dobro, koji pomažu u osobnome i zajedničkome napretku i šire životnu radost.

Kada sam bila dijete, 50-ih i 60-ih godina, još u doba RTZ-a mnogi nisu ni imali televizijski prijamnik, pa su se neke emisije zajednički gledale kod susjeda koji ga je imao. Veselili smo se i družili, najradije uz informativne emisije, primjerice Dnevnik, razne humorističke emisije, kao i zabavne.

S velikim smo zanimanjem gledali festivale zabavne glazbe i različite priče iz drugih televizijskih centara. Sjećam se kako su u to vrijeme nezaobilazni bili kvizovi koje je vodio naš nezaboravni Oliver Mlakar.

Za nas djecu je bilo animiranih filmova više nego danas, a prikazivali su se obavezno prije Dnevnika za Laku noć, djeco, što su poslije i naša djeca s radošću pratila.

U vrijeme kad je bio RTZ, bili smo mlađi, željni uvijek nečega novog, a toga je iz dana u dan bilo sve više jer je televizija bila u zamahu.

Na Televiziji Zagreb radilo je puno pametnih ljudi, entuzijasta, ljudi su doslovce uživali stvarajući program. Šezdesetih i sedamdesetih godina dramski program domaće produkcije bio je iznimno kvalitetan. Sjajni su bili scenariji Ive Štivičića i odlična režija Ivana Hetricha. Ponedjeljkom se nakon Dnevnika obavezno prikazivao dramski program. Ako nije bila domaća drama, gledali bismo uglavnom BBC-eve drame, niste mogli naići na lošu dramu.

Filmovi bi išli jedanput, pa dva puta na tjedan. Nedjeljno poslijepodne s kojim je prva krenula TV Zagreb bilo je najgledanija emisija, s izvanrednim voditeljem Sašom Zalepuginom. Puno zanimljivih priloga, gostiju u studiju, humora, glazbe...

Kralj zabavnoga programa bio je Anton Marti. Još i danas, kad se objavljuju neki inserti iz emisija koje je on režirao, to izgleda jako dobro. Dječji i obrazovni program bili su vrhunski, zanimljivi ne samo školarcima, nego i odraslima. Za crtićima su ludovali i klinci i odrasla publika.

Sportski program, na čelu s Milkom Babović i Mladenom Delićem, bilo je užitak gledati ne samo zbog sporta, negoupravo zbog tih vrhunskih novinara, čiji se komentari i danas prepričavaju. Sve su redakcije imale izvrsne urednike, znali su dobro što hoće i to se vidjelo na kvaliteti programa. Sad sam se sjetio odlične emisije koju je vodio nenadmašan trojac: Vojo Šiljak, Dobroslav Silobrčić i Zvonko Zmazek, Mali noćni razgovori.

Program kulture uspješno je vodila Neda Ritz. Branko Lentić bio je majstor sjajnog dokumentarnog programa. U svakom slučaju, druga polovica šezdesetih, sedamdesete i početak osamdesetih najbolje su razdoblje Televizije Zagreb.

Nerado priznajem, ali istina je da sam se rodio davnih 50-ih godina. Moja sjećanja na HRT, odnosno tada RTV, vežu se za odlične i revolucionarne emisije, serije i filmove. No, da previše ne filozofiram o izvanrednom HRT-ovu programu, s čime se, vjerujem, velika većina slaže sa mnom, istaknuo bih nekoliko njih o kojima bih i danas volio ponovno vidjeti i čuti. Tom&Jerry i Mornar Popaj animirani su filmovi koje je tada emitirala Hrvatska radiotelevizija, koji su nedvojbeno obilježili moje djetinjstvo, a poslije i djetinjstvo moje djece. Kao klinac, sjećam se da sam rado pratio američku fenomenalnu znanstveno-fantastičnu TV-seriju Izgubljeni u svemiru koju je onda emitirao RTV. Nešto poslije, 70-ih godina kada sam već bio tinejdžer, volio sam gledati Vrdoljakov dugometražni film U gori raste zelen bor koji je imao vrlo zanimljivu radnju i inteligentno pripremljen i posložen scenarij. Gledali smo i Krležina djela U registraturi i Glembajeve, pretočene u film, što nam je tada bilo posebno zanimljivo jer smo sada mogli štivo koje smo prije čitali u školama, gledati na našim malim ekranima. Zatim su se gledale serije Kuda idu divlje svinje, Velo i Malo misto te različiti kvizovi. Donedavno sam jako volio pratiti putopise Gorana Milića, emisiju koja je zbilja imala vrlo kvalitetan i odličan scenarij, a u današnje vrijeme je, nažalost, vrlo malo takvih sadržaja. Volim na HRT-u pogledati dokumentarne emisije za koje mogu zaista reći da su kvalitetne i veoma poučne.