Slavica Knežević

dramska umjetnica

Slavica Knežević

Ja sam Slavica. Glumica. I imam 60 godina! Nisam ni pomislila 1961./62., kad prvi televizor ulazi u naš u kuću, da ću i ja nešto kasnije postati dio povijesti te televizije i obilježiti je svojim radom punih 20 godina u kontinuitetu. Svi se glumci pojavljuju na televiziji, ali rijetko se dogodi da 20 godina odlaziš na televiziju tri-četiri puta tjedno raditi emisije za djecu i sinkronizirati crtiće, uz ostala snimanja filmova, drama, emisija za odrasle... i da to izgleda kao da si zaposlen na televiziji. Neki su tako za mene i mislili.

Svi su me znali, sve sam znala. Sve sobe, studije, šminke, garderobe, režije, montaže, o radiju da i ne govorim. Proučila sam sve labirinte i hodnike te sate i sate provela tamo.

Vratimo se prvom susretu s televizijom. Mi djeca okupljamo se pred ekranom oko 19 sati i gledamo crno-bijelog Toma i Jerryja, serije Svetac, Doktor Kildare, Bonanza i Gradić Peyton. Sve što ima prije tatinog TV-dnevnika, za koji mi nikako nije bilo jasno zašto ga gleda kad je užasno dosadan i što je najgore, u njemu uvijek jedno te isto. I da! Mora biti tišina! Onda još nešto iza tog crno-bijelog dnevnika do pol deset i na spavanje.

Kako sam rasla, sve sam manje gledala televiziju. Stalno smo bili vani (košarka i plivanje na Mladosti, šetnje, igra skrivača po liftovima i terasama zgrada na Knežiji, razgovori, a poslije ples i zaljubljivanja...). Biti u kući značilo je da ti se nešto loše događa, pa ne možeš van. I onda, 1976. upisujem Akademiju dramskih umjetnosti i već za vrijeme studija i sljedeća dva desetljeća televizija me pronalazi, i ja nju, na jedan meni puno draži način od dotadašnjega. Počinjem raditi Poštanski sandučić, koji je doživio deset godina emitiranja dvaput tjedno (srijedom, i repriza subotom): 41 TISUĆA POLJUBACA OD EJTI, PERE I POŠTARA DUJE, ŠTO VOLI VAS I ŠTUJE, CMOK, ZAGREB. S Džoom Rapajićem, Sretenom Mokrovićem, Stjepkom Kavurić , Dubravkom Ugrešić , Hrvojem Hitrecom, Snježanom Tribuson, Sonjom Fabrio kao urednicom i Dubravkom Milazzi kao glavnom urednicom Obrazovnog programa razvija se naša emisija i mi s njom. Tu se još rađa emisija Zašto, zašto, koja je obišla svijet, režirao ju je Jovica Šego i pridružuje nam se divni Željko Königsknecht i drugi. Zatim slijedi Šašavo dvorište i početkom devedesetih Mala škola, osmišljena za djecu izbjeglu od užasa rata koja su ostala bez škole i doma da bi u svojim novim prebivalištima ili podrumima nadoknađivala propušteno gradivo ili se bolje snalazila u novim sredinama. U njoj smo Marko Torjanac i ja glumili učenike s pravim učiteljima, nastojeći da im bude i zabavno i korisno. Pa se tu stvorio i Slovojed, lutak kojem sam ja prvih godina davala glas. Njemu su se djeca obraćala pišući i crtajući, za sve što ih je zanimalo, boljelo ili radovalo. Neću nikad zaboraviti pismo dječaka kojem je otac poginuo i koji moli Slovojeda (mene) da mu bude tata i da ga posjeti. Jedva sam ga, obraćajući mu se, nekako uspjela razveseliti i utješiti. Zapravo nas oboje.

U Obrazovni program unijeli smo živost i spontanu komunikaciju s gledateljima. Nismo puštali crtiće i spotiće niti išta slično. Kroz igru (često improvizirajući) učili smo ih ljepoti, dobroti, kreativnosti, jednom riječju, vrijednostima u koje smo sami vjerovali. Bili smo slični njima, samo malo iskusniji i brižniji. Briga, odgovornost i poštovanje bili su temelj naše komunikacije s gledateljima, a to se, koliko ja znam o ljubavi, zove baš ljubav (po Frommu).

Ostavili smo traga na tim mladim ljudima jer oni mi danas prilaze kao tridesetogodišnjaci, četrdesetogodišnjaci, pedesetogodišnjaci i sa zahvalnošću izgovaraju rečenice Uljepšali ste mi djetinjstvo. Uljepšali ste mi život. Stalno sam vam pisao i crtao i jedva čekao novi Poštanski. Mogu li Vas zagrliti?... ta mi je najdraža jer sam i ja njih grlila sve vrijeme kako sam najbolje znala dok sam igrala za njih. U to vrijeme snimila sam i Smogovce, pa često davala glas u crtićima. Spomenut ću samo neke: Bubimir, Leteći medvjedići, Vatrogasac Sam... Trebalo je puno uloga na televiziji, filmu i u kazalištu da se riješim etikete dječja glumica ili televizijsko lice, ali samo zbog onih koji ne znaju da, ako tako predano i dobro radiš jednu ulogu, to znači da tako radiš i sve ostale. Sva sreća da je bilo ovih senzibilnijih redatelja koji znaju to prepoznati, pa sam ipak ostala – glumica.

Negdje početkom prvoga destljeća 21. stoljeća dolazim s predstavom u Sarajevo na kazališni festival. S ekipom ulazim u slastičarnicu na baklave i ostalo, kad me vlasnica mojih godina ili nekoliko godina mlađa oduševljeno pozdravlja, ugošćuje. Mislim si, eto, žena gledala sa svojom djecom emisije Obrazovno-zabavnog programa zagrebačke televizije i prepoznala me. Razdragano ona tako spominje to vrijeme, slušam i čujem rečenicu: Moja je mama uvijek govorila da me se nije moglo uspavati dok ne pogledam Mendu i Slavicu! Ona je spojila Slavicu, mene, koju su gledala njezina djeca i točno me svrstala, samo u pogrešno djetinjstvo – u vlastito, u kojem je gledala Slavicu Filu. Kao što sam je i ja, uostalom, gledala. Nije joj bilo čudno da ona nije malo ostarjela u međuvremenu. Iako nesporazum u glavi, to je bio lijep i vrijedan susret jer je snažno povezao tadašnjih četrdesetak godina televizije u životu njezinih gledatelja i tako se nekako zatvorio krug s početka moje priče.

Zna se da najviše pamtimo ono što doživimo i vidimo kad smo djeca. I to uz ostale čimbenike oblikuje naš svjetonazor i ukus. Vjerujem da sam sa spomenutom ekipom ostavila lijep, dubok i koristan trag na našoj televiziji.

Čestitke za obljetnicu Hrvatskoj televiziji i Hrvatskom radiju! Želim Hrvatskoj televiziji, a posebno programu za djecu i mlade, što više originalnih, vlastitih projekata, što više talentiranih ljudi posvećenih svom poslu i naravno, odgovornost i slobodu stvaranja onoga što se uvijek na kraju pokaže kao jedino vrijedno, bitno i zdravo u našim životima i što ima dalekosežne posljedice u oblikovanju svijesti kod gledatelja, pogotovo najmlađih.

Ostale priče poznatih