Ružica Cigler

novinarka

Ružica Cigler

Televizija mi je odabrala zanimanje

Dođe mi žao ovih takozvanih milenijalaca, oni nikad neće u svoje glave pospremiti uspomene ni slične onima kakve ja imam. O Z-generacijama i alfa-generacijama da i ne govorim. Dobar dio tih uspomena zahvaljujem radiju i televiziji, koji su mojoj generaciji otvarali i širili vidike, doslovno nas poučavali (Školski radio, a poslije i televizija) i, naravno, dobro nas zabavljali. Ja pripadam tzv. bumersima (baby boom generaciji), rođenima u razdoblju od kraja Drugoga svjetskog rata do 1965. godine (bliže ratu nego 1965.), a u tom se vremenu zaista svašta događalo.

Moja je obitelj prvi radio nabavila tamo negdje početkom 50-ih prošloga stoljeća. Živ je i danas taj Philips, samo što ne služi svrsi nego je draga uspomena. Slušale su se vijesti, puno različite dobre (danas znam) glazbe, a pamtim kako su nedjeljom k nama dolazili susjedi slušati Veselu večer da bi se nasmijali, a ponedjeljkom Pomorsku večer (zvali smo je Za pomorce) da bi čuli tko koga pozdravlja među pomorcima.

Prve televizijske emisije, pak, ja nisam gledala kod kuće nego u skupštinskoj dvorani tadašnje Općine Sesvete. Tu su se mogle gledati samo jako važne stvari, a ne redoviti dnevni televizijski program, stoga ne treba čuditi da mi se u sjećanje iz toga doba urezao pogreb ubijenoga američkog predsjednika Johna Fitzgeralda Kennedyja. Ne pamtim jesmo li išli gledati vijesti u kojima su bili izvještaji o ubojstvu u Dallasu, vjerojatno nismo jer smo to slušali na radiju, a kod kuće su se čitale i novine (Vjesnik, Večernji list, Sportske novosti i povremeno još neke – kakva raskoš za današnje prilike!).

Kako god, dijelove prijenosa Kennedyjeva pogreba i dandanas mogu reproducirati u glavi, od najdojmljivijih scena iz katedrale St. Matthews, nepregledne kolone crnih limuzina i slika najbliže predsjednikove obitelji do nevjerojatno uvježbanog i dostojanstvenog držanja američkih vojnika, meni tada neobičnog izgleda Nacionalnog groblja Arlington, stabala nedaleko od groba i još niza detalja.

Gledajući taj prijenos, silno sam željela biti tamo. Premda mi je živa slika omogućila da pratim stvarni tijek događaja i vidim sve najvažnije, moje su oči lutale ekranom tražeći scene koje nisam mogla vidjeti baš u času kad sam ja to htjela. Tada mi ni nakraj pameti nije bilo da bi me, kad bih slučajno bila tamo, nekakav protokol zacementirao negdje stotinama metara daleko od središta događanja i da ništa ne bih ni vidjela ni čula. Ukratko, moja je znatiželja bila tako velika da su još danima moji roditelji odgovarali na moja pitanja.

Složit ćete se sa mnom, razumljivo je da dijete želi ići na more jer ga vidi na televiziji, da poželi ići u Disneyland jer ga gleda na televiziji, da želi biti na stadionu ili u sportskoj dvorani jer gleda natjecanje, ali – na pogrebu?

Tu negdje vidim sjeme svojega životnog poziva, odluke da ću biti novinarka. Jaka znatiželja, težnja da znam više od onog što se vidi, nepriznavanje da je nešto nemoguće i maksimalna usredotočenost u kaosu s adrenalinom kao pogonskim gorivom uvijek su bili jači od želje za urednim životom, staloženošću i posve jasnim predviđanjima. Sve moje želje ostvarene su u Večernjem listu.

Usput, moji su gradili našu obiteljsku kućicu i prvi je televizor ušao u novu kuću. Bilo je zimsko ferije, pa su se danima gledali prijenosi skijaških natjecanja. Naročito su atraktivni bili skijaški letovi, a navečer crtići i vijesti – svakako, sve ostalo po izboru i dopuštenju. Praćenje sportskih zbivanja i danas mi je hobi, a i crtići su mi dragi.

Ostale priče poznatih