Julijana Matanović

književnica i sveučilišna profesorica

Julijana Matanović

Samo da ne zapršći

Baka Kata je cijeli dan prehodala; u krug oko magaze, s krunicom u rukama. Onako kako su to žene u Bosni činile oduvijek. I još čine. I zazivala fra Lovru mučenika. Bio je početak rujna, godine 1968. Njezin najmiliji sin, a moj ćaća Ilija, pentrao se – s televizijskom antenom u ruci – po krovu kuće komšije Tadije. Čim bi je stavio na određeno mjesto i zupce okrenuo u jednom smjeru, viknuo bi Jel sad, bolan, imalo bolje? Muški glas, iz tek sagrađene kuće, uzvratio bi Nije vala, snijeg još pršći li pršći. Tadijin glas je odnedavno postao nekako snažniji, odvažniji. I to s pravom. Naime, Tadija je prije nekoliko dana postao ponosni vlasnik prvog i jedinog televizora u selu. Donio ga je – tako je barem govorio – na leđima, pješice, iz Brčkog. Negdje pred večer ocu je ipak uspjelo. Slika na crno-bijelom, hefte kupljenom televizoru, postala je posve čista. Puno godina poslije saznat ću da su mještani malog sela Sjeverne Bosne tražili hrvatski odašiljač.

U sumrak sam shvatila važnost očeva truda. Stajala sam na ulaznim vratima avlije dok su muškarci iz sela išli prema Tadijinoj kući. I baš svaki od njih lijevu je ruku položio na leđa, a u desnoj je držao hoklicu.

Kad su prestali prolaziti, obula sam bakine zepe i otrčala prema mjestu središnjeg događaja. Prišuljala sam se prozoru. Bio je otvoren. Stala sam uz njega, s vanjske strane. Umišljala sam si da bi me netko mogao primijetiti. Televizor je stajao na stoliću nasred velike prazne sobe. Oblaci dima gradačačkog duhana ujednačavali su lica prisutnih. Muškarci, njih možda desetorica, čučali su na svojim hoklicama. Moj otac je nadglasavao reportera. Spominjao je nekog Cveka, Zambatu, Dautbegovića, Gračanina… Muškarci su se, svako malo i malo, podizali i vraćali u čučanj. Za razliku od moje bake, oni su zaboravljali svece i izgovarali rečenice zbog kojih je sljedeće nedjelje župnik morao ispovijedati prekovremeno.

Čini mi se da je od tog dana, moj ćaća, kad god bih ga pobijedila u šahu, počeo govoriti Utakmica je izgubljena, ali ne i prvenstvo.

– Sigurno je to čuo na televizoru – komentirala je baka Kata.

Jer, televizija je njima, a i meni tada, bila sve,i pojam bogatstva, i pameti, i druženja, i slave, i ljepote, i nedostižnosti, i čuđenja, ali i molitve: a snijeg na ekranu ne zapršći baš u trenutku kad se na njemu pojavi lijepo lice svima omiljene spikerice. Naravno, zagrebačke.

Ostale priče poznatih