Almira Osmanović

baletna nacionalna prvakinja

Almira Osmanović

Bila sam mala, ali dobro se sjećam kad se televizor uselio u naš život. Otac ga je kupio među prvima u kvartu, tako da smo svaku večer okupljali skoro cijelo susjedstvo koje je dolazilo gledati Dnevnik. Ljudi su se tada mnogo više družili nego danas, tako da mi je to dolaženje u naš stan bilo normalno i prihvatljivo. Za to me razdoblje veže i jedna anegdota, koja mi je i dandanas smiješna i simpatična. Naime, moj nešto stariji brat nije bio baš druželjubiv i ta stalna gungula u našemu stanu otkako smo dobili televizor jako ga je nervirala. U to vrijeme volio je pisati pjesme, pa je tako nastala i ova, čiju prvu kiticu pamtim do danas: „Svake noći čekam kad će netko doći, da gleda televizor moj il' da sebi kupi svoj!” I danas me, kad se sjetim njegove ljutite face, nasmije i razveseli ta reakcija na one koji bi dolazili svake večeri!

To su stvarno bila neka druga vremena, u kojima su se ljudi družili i dijelili s drugima i ono nešto malo što su imali. Mi klinci bismo tada sjeli pred telkač i jedva čekali crtić koji se uvijek prikazivao prije večernjih vijesti, što je ujedno bio i znak da poslije toga moramo na počinak. Osim crtića obožavali smo i Slavicu Filu i njezinu sjajnu emisiju Mendo i Slavica. Moji roditelji, ali i svi stariji, jedva su čekali neponovljivu Nelu Eržišnik i njezinu Maricu Hrdalo. Danima su ponavljali njezine štoseve.

Sve što se tada rađalo i stvaralo na skromnome televizijskom programu gledalo se s velikim zanimanjem. Naravno da se vremenom program povećavao, tako su se i vrlo brzo pojavile zabavne emisije pune plesa, pjesama, reportaža. Jedan od meni najdražih režisera bio je veliki Anton Marti, čije su mi zabavne emisije još uvijek zanimljive i drage.

Čini mi se kako se tada mnogo vise osmišljavalo i ulagalo u kreiranje vlastitoga programa nego sada. Danas se uglavnom kupuju inozemne emisije ili licencije, nestala je domaća kreativnost, kao da je (nažalost) došlo neko vrijeme šablona stvorenih negdje drugdje. Kako često putujem, volim pogledati i televizijski program drugih zemalja. Uglavnom sam razočarana jer se sve svodi na nekakva traženja: talenata, kuhara, pobjednika Big Brothera i sličnih tričarija. Svijet kao da gubi svoj identitet, kao da postaje bezlična masa kojom se odnekud vlada i upravlja. Žao mi je da se to događa i na našoj Hrvatskoj televiziji. Mislim da ne bi trebalo pratiti te trendove koji uniformiraju mišljenje, svijet i život, mislim da bi bilo bolje, zanimljivije i korisnije stvarati mnogo više svojih izvornih sadržaja.

Uz iskrene čestitke za ove značajne obljetnice, a kao stalna gledateljica, željela bih reći kako sam sigurna da imamo dovoljno talentiranih naših ljudi koji nas mogu na jednako lijep i maštovit način obogaćivati i razveseljavati kao što su to radili naši pioniri obaju medija, koji su u skromnim uvjetima, ali s posebnim nadahnućem i strašću ulazili u naše stanove i živote.

Ostale priče poznatih