Marta

Kalinovac

Jedno od mojih najranijih sjećanja na radio seže u daleke šezdesete kad sam imala tek deset godina. Bilo je to vrijeme kad je za večeru većinom bila mješavina kavovine Divke s malo mlijeka i udrobljenim crnim ili kukuruznim kruhom. U selu smo bili jedni od rijetkih koji su imali radio. Bio je to RIZ-ov radijski prijamnik, stajao je na povišenome mjestu u kuhinji u kojoj je ujedno bio moj krevet i krevet mojega brata. Bili smo ponosni na tu crnu kutiju koju mi imamo, a drugi još nemaju. Navečer bi obično došao netko od susjeda slušati s ocem Vijesti ili Radio Vatikan na hrvatskome jeziku. Žučno se raspravljalo i komentiralo, najviše o politici. Dok smo brat i ja kašljucali od oblaka dima cigareta, želeći da to što prije završi i da se kuhinja isprazni i prozrači da možemo zaspati, otac je često stišavao susjeda da ne govori preglasno jer je tada bilo zabranjeno slušati strane radijske postaje. Inače, mnogo me ljepša sjećanja povezuju s nedjeljnom emisijom Vesela večer, kad smo se svi znali dobro nasmijati, ili uz Pomorsku večer ponedjeljkom, kad su moje misli lutale svijetom dok sam slušala kako pomorci šalju pozdrave svojim najmilijima iz najudaljenijih krajeva svijeta. Prvi smo televizor dobili kad sam već bila djevojka koja je oduševljeno pratila epizode Gradića Peytona ne želeći propustiti ni jednu epizodu, a moji su uživali u emisijama GruntovčanaNašega malog mista