Ljiljana

Zagreb

Rođena sam 1958. godine, kad su tek rijetki u kući imali televizor. Mi klinci provirivali smo kroz prozor susjeda koji ga je imao (na ekranu je bila Disneyjeva Snjeguljica), a njegova nam je supruga, iako se susjed ljutio („Nek si ga kupiju, pa nek gledaju!”), na prozor stavljala tek pečen štrudl. U moj ga je dom donio otac jedne prosinačke večeri: „Tebi za rođendan", rekao je. Naravno, televizor je pokrenut s mukom, uz pomoć svih muškaraca iz susjedstva koji su se, navodno, razumjeli u postavljanje kućne antene, okretanje gumbića i u tu nevjerojatnu napravu. Nadglasavali su se međusobno, a onda je u jednome trenutku na televizoru bljesnula crno-bijela slika, u pozadini je netko prekriven „snijegom” nešto govorio. Susjedi sjeli za stol, muškarci se napili, a žene ljutite trčale oko njih prigovarajući. A ja sam začarana sjedila i gledala u to nešto. Sljedeće moje sjećanje na to doba i televiziju, jedna je „lijepa teta” koja je divno govorila. Bila je to Gordana Bonetti. Ona me je izražajnim i ugodnim glasom potaknula da se i ja igram govorenjem – na čitanje „kao pred kamerama”. Danas mi je to, na neki način, posao. No, radije bih rekla da je svojim držanjem, ugodnim i izražajnim glasom pobudila u meni moj poziv. Tad se, naime, i od spikera moglo učiti. Stoga, hvala Televiziji Zagreb, Obrazovnomu programu, Antonu Martiju, Angelu Miladinovu, Gordani Bonetti, Vesni Spinčić i mnogima ispred i iza kamera.