Irena

Sveti Rok

Bila je to 1964. godina kada su majka i otac kupili prvi televizor. Odrasla sam na selu, u jednome mjestašcu u Lici tako da smo bili prva obitelj u selu koja je imala u to vrijeme televizor kod kuće. Sjećam se da bi se susjedi znatiželjno svaku večer i kroz dan okupljali kod nas u kući kako bi vidjeli to čudo od tehnologije koje prikazuje vanjski svijet u velegradu u samo dvije boje. Majka bi svaku večer uzela sve stolice iz kuće i rasporedila ih pred naš mali, ali moćan uređaj, baš kao u kinu, jednu pokraj druge. Mi djeca bismo u prvim redovima, sjedeći na podu, nestrpljivo čekali trenutak kada bi se okupila cijela ekipa i počeli napokon, s tadašnjim RTV-ovim programom. Bilo je to prekrasno doba, kada se cijelo selo okupljalo uz čašicu pokojega ličkog pića i svježe spremljenu kljukušu (umjesto današnjih kokica i gaziranog pića) kako bismo zajedno gledali tadašnje aktualne emisije, filmove i serije na Hrvatskoj radioteleviziji. 60-ih godina majka je vjerno pratila svaku epizodu legendarnog Gradića Paytona, a sjećam se zgoda koje mi i danas namame osmijeh na lice. U našemu selu tada je često nestajalo struje, pa tako i za vrijeme emitiranja serija. Tata bi nervozno popravljao nastalu štetu sa strujom, samo kako bi majka mogla u što manjim smetnjama pogledati do kraja svoju omiljenu seriju.  I dan danas gledam Hrvatsku radioteleviziju. Baš kao moja majka tada Gradić Payton, ja nikako ne smijem propustiti kviz Potjeru, prekrasnu emisiju Vrtlarica i TV kalendar koji vjerno pratim od  njegova nastanka.