Helena

Nova Gradiška

Koliko god je bilo teško odrastati u prognanstvu na požeškome području, a prije toga u slavonskome podrumu osluškivati detonacije granata 1991., toliko je Domovinski rat bilo lakše preživjeti uz Hrvatsku radioteleviziju.

Moj je otac bio na novogradiškome ratištu a mama, braco i ja, tada osnovnoškolka, kod bake i djeda u Kutjevu. Kako tada nije bio mobitela, Vijesti Hrvatskoga radija, moja baka je znala reći „najbolje su one u 15, 17 i 19“, bile su prozor ka ocu, nada da je još živ. Sjećam se dana kada majka nije danima jela i neprestano je od nas djece skrivala suze jer mjesec dana nije znala što je s tatom. Živnula bi tek kad su emitirali Vijesti. Hrvatski se radio nije gasio. A onda se otac samo pojavio na bakinom pragu i obasuo nas poljupcima i zagrljajima.

I njemu su na ratištu, u hladnim rovovima, informacije Hrvatskoga radija bile neprocjenjive. Pamtimo iz toga vremena Branku Jelić, Grgu Mrvicu, Vladimira Kumbriju, Miru Barić… donosili su nam na svaki puni sat red utjehe ali i red zebnje. Sjećam se i kako su spikeri sklanjali selo Rešetare, to nam je bilo simpatično jer prema svim pravilima su ih sklanjali ispravno, osim prema onome lokalnome.

A Hrvatska je televizija donosila slike iz naše ranjene Slavonije, danas pokojni Vlado Vincetić, vrijedno je snimao novogradiško ratište a kasnije sam se igrala s njegovim kćerima, kada je rat minuo. No slike i glasovi još su tu. Ostat će tu dok pamćenje seže, jer vlažni podrumi, jeka granata i udaljenost oca, uplakana majka… nekako te obilježe.

Zato je i danas Hrvatski radio prva postaja s kojom se budim i kojoj vjerujem.Kasnije, 1995. novinari i urednici Radija Sljeme ušli su u netom oslobođene Okučane i pokrenuli Hrvatski radio Bljesak, pozdravili su nas glasovi danas poznatih i vrlo afirmirianih novinara – Mislava Togonala i Eliane Čandrlić. Okučanski je radio Bljesak zabljesnuo zahvaljujući opet – Hrvatskome radiju.