Grgo

Šibenik

Moja generacija, rođena 60-ih, još pamti slušanje radijskoga programa na srednjemu valu i crno-bijelu sliku na televizoru. U mojoj su se obitelji uvijek slušale Dnevne novosti u 15 sati, za vrijeme ručka. Roditelji su radili od 6 do 14 sati, pa je prvo obiteljsko okupljanje bilo za ručkom kada su se obavezno u tišini slušale vijesti. Tata je valjda htio izbjeći mamine komentare, a nas djecu ionako nitko ništa nije pitao...

Televizija je druga priča. Majka i bake gledale su Gradić Peyton, cijela je obitelj gledala domaće serije Naše malo misto i U registraturi. Svi smo se smijali kad su Roko Prč i Anđa Vlajina planirali obitelj, a svi smo plakali kad je Bepina umrla. Dok sam gledao U registraturi shvatio sam da se školska lektira može gledati i na televiziji. To je ono što danas mladi rade s internetom. A tek Gruntovčani…. Moram spomenuti i Milku Babović. Ta žena bila je dio naše obitelji, a njezini opisi haljinica klizačica umjetničkog klizanja „za gledatelje koji još uvijek nisu nabavili televiziju u boji“ prava su antologija.

Otac je uvijek pozorno pratio nogometne utakmice. Znao je ponekad jurnuti prema ekranu da dečkima pokaže kako se to radi.

Radost nakon pojavljivanja televizije u boji bila je ravna svadbenoj. Prvi televizijski prijamnici u boji bili su stvar prestiža. Sjećam se i Panoptikuma. Slušajući tu emisiju imao sam osjećaj da sam u kazalištu. Malo sam koju propustio. U osnovnoj školi u jutarnjem smo terminu ponekad znali u učionici pogledati neku emisiju obrazovnog programa.

U mojoj ulici bilo je normalno, osobito ljeti, da tijekom prijenosa nekog festivala svi u ulici pjevaju. Puno kasnije i poslije Gradića Peytona, nezaboravna Dinastija. To je sad već novo doba. Prva prava moderna sapunica, studentski dani. Na ulici u vrijeme emitiranja nije bilo nikoga, a ja sam tad naučio peći savršene kokice. I tako sve do digitalnog AV, HD prijamnika, ozvučenja 7.1, Internet-radija, satelitske televizije…Okrenem se oko sebe, a nigdje nikoga…