Branka

Zagreb

Davne 1957. Zagreb se susreo s novim tehničkim čudom, televizorom! Zapanjeni i radoznali stajali smo ispred pokojega izloga, iz kojega su nas s malih ekrana pozdravljali prvi, nama nepoznati najavljivači. Polako je počela era televizije, polako su te dragocjene kutije postajale glavnim predmetom razgovora među susjedima, razlog susreta i susjedskih druženja u stanu ponosnoga vlasnika, tišine i pozornoga  gledanja školskoga programa za djecu i sveopćom sumnjom da  zapravo u vlastitome domu imamo vijesti, glazbu, predstavu, film... Sve se promijenilo! Životni je ritam uzeo neke druge smjernice, ravnalo se prema terminu Dnevnika, Mende Mendovića i Slavice, prema terminu filma i onoga što smo pojedinačno voljeli. Najvjerojatnije je među prvim televizorima u Zagrebu bio i onaj u stanu našega najdražeg učitelja. Bili smo tada, te 1957., u četvrtome razredu osnovne škole na Kaptolu. Naš je dragi učitelj (obožavali smo ga) predložio da svake srijede deset najboljih učenika toga tjedna nakon nastave dođe pogledati sat Školskoga programa. O, kako smo učili, kako smo se trudili biti među najboljima taj tjedan, otići gledati televiziju, moći pričati o tome i praviti se važni! Teklo je vrijeme, televizora je bilo sve više, sadržaji su bili sve raznolikiji, a mi smo rasli! Dolazili su festivali: Zagreb, Opatija, Split, Krapina. Nikad neću zaboraviti kako je divno izgledala Tereza dok je pjevala „Golubove“, kako je Vukov pjevao „Bokeljsku noć“, kako su svi bili lijepi, elegantni, bio je to za nas tada svijet snova! Televizija je pratila naš život do ovih naših „zlatnih dana“, ostala je tu kao prijatelj, tih, na svojemu mjestu, svijetleći, pričajući, pjevušeći, uz nju smo slavili naša slavlja, uz njezine smo filmove i drame plakali, uz nju smo uspavljivali djecu, uz nju smo živjeli! Danas su neka druga vremena, neki drugi ekrani, al' sjećanja na djetinjstvo, mladost, uzbuđenja i očekivanja koja su nam donijele velike nezgrapne kutije titraju duboko u sjećanjima.