Leksikon radija i televizije

Natrag

zvuk

periodične promjene vrijednosti zvučnoga tlaka u obliku elastične vibracije molekula u plinovitim, tekućim i krutim sredstvima. Mjeri se osnovnom jedinicom Pascal (Pa) ili logaritamskom jedinicom → decibel s obzirom na referentni zvučni tlak praga čujnosti. U užem smislu zvukom se nazivaju zvučni valovi koji prenose energiju zvuka kroz zračni prostor, a ljudsko uho može ih čuti u frekvencijskom rasponu od približno 16 Hz do 20 000 Hz. Zvučni valovi šire se kružno u okolni prostor kao vibracije zvučnoga tlaka. Kad su te vibracije pravilne, odnosno periodične, tad su posrijedi tonovi, a kad su nehomogena smjesa raznorodnih titraja, to su šumovi. Zvučna snaga predstavlja snagu zvučnoga izvora, sposobnoga proizvesti neku vrijednost zvučnoga tlaka na određenome mjestu. Fizikalna mjerna jedinica za zvučnu snagu jest vat (W), ali se u akustici i elektroakustici upotrebljava prikladnija jedinica decibel. Kod izravnoga zvuka zvučna zraka pravocrtno povezuje izvor s točkom prijma zvuka, za razliku od odraženih zvučnih zraka, koje čine zvučnu refleksiju i u zatvorenoj prostoriji tvore odječno zvučno polje, tj. → jeku. U psihofiziološkom smislu razlikuju se tri kategorije zvukova: koristan (poželjan) zvuk, nepoželjan zvuk (→ buka) i zvučna pozadina. Svaki zvuk može pripadati bilo kojoj od triju kategorija, ovisno o okolnostima. U radiodifuziji i audiotehnici uopće kategorija korisnoga zvuka dijeli se u tri temeljne skupine: govor, glazba i efekti. Ostale dvije kategorije, buka i zvučna pozadina, nastoje se eliminirati iz radiodifuzijskoga lanca primjenom akustičkog uređenja prostora i elektroakustičkih uređaja. Brzina širenja zvuka kroz zrak iznosi oko 340 m/s pri temperaturi od 20 °C, a u sredstvima veće gustoće (krutine) višestruko je veća. S akustikom zatvorenih prostora (studiji, auditoriji, kazališta) povezuje se pojava difuznosti zvuka. Podrazumijeva temeljitu raspršenost (disperziju) zvučnih zraka iz izvora, tako da se u čitavom volumenu prostorije ili barem na razini slušanja pri podu prostorije dobije puna homogenost zvučnog polja u čitavom tonskom području. Nekoliko je načina postizanja difuznosti. Jedan od najčešćih jest izbjegavanje pravilnih oblika prostora, jer svi izdanci u prostoriji dobro raspršuju zvuk (otud izvrsna akustika baroknih prostora). Danas akustika raspolaže i namjenskim elementima, tzv. difuzorima, za postavu na granične plohe prostora. Među namjenskim difuzorima najučinkovitiji su tzv. prim-difuzori na osnovi Schroederove brojevne teorije (QR difuzori, PR difuzori). Odrazom zvuka o neku plohu ili pri njegovu prolasku kroz neko sredstvo dolazi do postupka slabljenja intenziteta, tj. apsorpcije zvuka, jer se dio energije pretvorio u toplinsku. U arhitektonskoj se akustici za dobivanje dodatne apsorpcije primjenjuju tzv. apsorberi ili → upojnici zvuka, kao obloge ili kao pojedinačni elementi. Upojnici za područje niskih frekvencija nazivaju se “bass-trapovi”.

Preuzmi tiskano izdanje

PDF, 25 MB

Tiskano izdanje leksikona