Leksikon radija i televizije

Natrag

terenska radijska tehnika

oprema i osobe potrebne za realizaciju tonskih snimanja te prijenose događanja i javljanja uživo u radijski program s terena (odnosno s lokacije izvan studija). Te poslove sa skromnom tehnikom u početku obavljaju studijski djelatnici, a zbog glomaznih uređaja rad je bio složen. Prva kola s opremom nabavljena su 1939. i zvala su se “prijenosna” kola RZ-a. Napretkom tehnologije i povećanjem broja događanja koja se prenose izvan studija dolazi do osnivanja ekipe koja će raditi isključivo s terena. Tako je 1951. osnovana Terenska ekipa RZ-a. Prvi djelatnici bili su S. Pećnik (ujedno voditelj) i S. Čović. Poslije su se pridružili J. Kuspilić-Žaki, koji preuzima vođenje od 1955, V. Remenar i V. Jurković. Za veće poslove pozivani su djelatnici iz studijske tehnike. Prijenose radi T. Privora, koji je iskustvo stekao na TV prijenosima. Tonska miješala za snimanja i prijenose bila su vlastite izradbe. Radilo se na dvodijelnim (posebno mehanika i elektronika) magnetofonima posuđenima iz studija, a oprema se prevozila u terenskom vozilu, koje je, kao i magnetofon, bilo donacija američke vlade. S povećanjem opsega posla rasle su i potrebe za nabavom nove i bolje tehnike, pa se kreće s korištenjem tonskih kola, koja će do današnjih dana ostati osnovno sredstvo za realizaciju visokokvalitetnih radijskih snimanja i prijenosa događaja uživo u radijski program. Bitan element u segmentu prijenosa čine različite veze, koje su danas ponajprije zasnovane na IP tehnologiji, te tzv. 400 MHz pokretne veze. Njihovo korištenje započinje krajem 1970-ih, a prvi veliki događaj na kojem se koriste jesu Mediteranske igre u Splitu 1979. Koristi se domaća oprema iz tvornice RIZ, a poslije iz tvornice Zagrel. Princip rada svodi se na uspostavu pokretne veze u opsegu 400 MHz. Na njima se temelje tri reporterska kombija (Rk1-Sljeme, Rk2 i Rk3) za brzo praćenje i izvještavanje s mjesta događaja, koja su ušla u uporabu 1995–2006 (korisnički zahtjev B. Rožman i V. Bedeniković, a idejno i izvedbeno rješenje B. Lozinski). Korištenje toga sustava označilo je velik napredak u kvaliteti jer je moguće prenositi proizvedeni radijski program u punom frekvencijskom opsegu od 15 kHz u odnosu na telefonsku liniju ili četverožičnu vezu gdje se prenosi frekvencijski opseg do 3,4 kHz, a iznimno više. U radu terenske radijske tehnike prinos su dali i tehničari 400 MHz veza D. Pavčec i I. Hribar, voditelji organizacijske jedinice terenske radijske tehnike V. Bedeniković i B. Rožman i dr.

Preuzmi tiskano izdanje

PDF, 25 MB

Tiskano izdanje leksikona