Leksikon radija i televizije

Natrag

televizijski film (telefilm)

dugometražni igrani film kojega su proizvodnja i prikazivanje izvorno televizijski; produciraju ih TV postaje s namjerom da ih premijerno prikažu u svojem programu. Žanrovski su raznoliki, iako su im početci i glavnina proizvodnje povezani poglavito s obiteljskim dramama. Prvi su nastali u SAD-u, a prethodnici su im projekti poput naslova Talk Faster, Mister (1944) i The Pied Piper of Hamelin (1957). Isprva su TV kuće zazirale od proizvodnje dugometražnih igranih filmova za vlastite potrebe zbog uvjeta rada na njima i bojazni gubitka oglašivača, te su 1950-ih radije pojedine epizode svojih popularnih TV serija distribuirale u kina. Situacija se mijenja 1960-ih, kad u SAD-u nastaju prvi pravi TV filmovi (engl. made-for-TV-movie). Njih je 1964. prikazala TV kuća NBC, pri čemu se pionirskim drži film See How They Run (režija D. L. Rich), nakon kojega je prikazan i film The Hanged Man (režija D. Siegel). Zaokupivši pozornost publike, TV kuće počele su sve više ulagati u kakvoću proizvodnje i oglašavanje TV filmova, koji od sredine 1960-ih postaju standardnim kategorijama u programu američkih i svjetskih TV kanala. Pojedini izvorno TV filmovi prikazivani su i u kinima, te su i na velikom ekranu postali iznimno zapaženi, poput filma Dvoboj (The Duel, S. Spielberg, 1971). Ipak, TV filmovi u početku zaostaju za kinofilmovima zbog slabijih produkcijskih standarda, zbog unaprijed zadane strukture koja je morala voditi računa o oglasnom prostoru te zbog ograničenih tema kojima su se bavili, izbjegavajući kontroverze s obiteljskom publikom kojoj su se ponajprije obraćali. Međutim 1970-ih, a osobito 1980-ih i 1990-ih produkcijski i tematski počinju se izjednačavati s filmovima u kinima. To je popratila i sve veća gledanost, pri čem je npr. film Dan poslije (The Day After, E. Hume, 1983) nastao u produkciji ABC-ja s temom nuklearne kataklizme na vrhuncu novoga hladnoratovskog zaoštravanja, premijerno vidjelo više od 100 milijuna TV gledatelja. Popularnosti i kakvoći posljednjih desetljeća prinos je dao i tehnološki (satelitska i kabelska televizija) i programski razvoj (specijalizirane TV postaje), pa je danas niz TV filmova počesto tematski i stilski avangardniji od glavnine kinonaslova, uz i dalje veoma širok raspon kad su posrijedi njihove produkcijske i tematske odrednice. Iznimno je velik broj uglednih filmskih redatelja od 1970-ih počeo karijere TV filmovima (npr. K. Russel, K. Loach, D. Cronenberg). U Hrvatskoj je kategorija TV filma ostala u sjeni TV drame, koja se u pogledu produkcijskih uvjeta, autorskih imena i stvaranja publike izgrađivala desetljećima. Dio hrvatskih dugometražnih igranih filmova do osamostaljenja 1991. nastao je u koprodukciji RTZ-a (npr. filmovi Put u raj M. Fanellija, Živa istina T. Radića, Razmeđa i Pucanj K. Golika, Noć poslije smrti B. Ivande te Ritam zločina i Treći ključ Z. Tadića), a HRT je nakon 1991. postao vodećom produkcijskom kućom kad je riječ o proizvodnji filmova istodobno namijenjenih i kino i TV ekranu (npr. i najgledaniji hrvatski film 1990-ih, Kako je počeo rat na mom otoku). Među novijim naslovima koji su primarno TV produkcija jesu Volim te (D. Matanić, 2005), Kratki spojevi (H. Jušić, S. Tarokić, D. Juričan, A. Mardešić, 2013), Majstori (D. Matanić, 2013), Broj 55 (K. Milić, 2014), Trebalo bi prošetati psa (F. Peruzović, 2014) i Imena višnje (B. Schmidt, 2015).

Preuzmi tiskano izdanje

PDF, 25 MB

Tiskano izdanje leksikona