Leksikon radija i televizije

Natrag

televizija

(prema grč. tele – daleko i lat. visio – viđenje), 1. prijenos pokretnih slika na daljinu, u tehničkom smislu sustav koji omogućuje proizvodnju, obradbu, odašiljanje, prijenos i prijam s pomoću električnih signala koji prenose pokretne slike, zvuk i podatke. Televizija se temelji na slici, odnosno njezinu prijenosu i reprodukciji. Njezin je temelj rastavljanje slike na elemente i pretvaranje svjetla u električne impulse i obrnuto. U svojim početcima gotovo 50 godina razvijala se kao mehanička televizija. Ocem televizije drži se P. Nipkow, koji je 1884. u Njemačkoj predstavio rotirajući disk sa spiralno raspoređenim otvorima od ruba prema centru (Nipkowljev disk) kroz koje prolazi svijetlost i pretvara se, s pomoću fotoosjetljivih selenskih ćelija, u električne impulse. Na tom je načelu J. L. Baird konstruirao prvi TV uređaj za daljinski prijenos slike s 30 linija u slici. Koristeći taj sustav, BBC je 1929. prvi put emitirao eksperimentalni TV program, a iste je godine u SAD-u proradilo nekoliko TV postaja. Sustav mehaničke televizije napušten je 1930-ih, kad ga je zamijenila elektronička televizija. Temeljila se primarno na patentima V. K. Zworykina iz 1920-ih, koji je rabeći elektronski snop, razvio elektronsku cijev za analiziranje slike, ikonoskop (prvu TV kameru u današnjem smislu riječi) i elektronsku cijev za reprodukciju slike, kineskop (ekran), koja predstavlja televizijski uređaj (televizor). U to vrijeme, sliku i ton emitiraju dva odašiljača. Za II. svjetskog rata većina zemalja prestala je s emitiranjem i razvojem. Nakon rata intenzivno se početkom 1950-ih radilo na izboru normi za analognu televiziju (525 linija i 60 poluslika, 625 linija i 50 poluslika i dr.), a vlada SAD-a već je 7. XII. 1953. dala suglasnost za NTSC standard za televiziju u boji, koji je → kompatibilan i rekompatibilan sa standardom za crno-bijelu televiziju. U Francuskoj je 1956. H. G. de France patentirao prvi europski sustav televizije u boji SECAM, a W. Bruch demonstrirao je 1963. u Njemačkoj novi sustav televizije u boji, nazvan PAL, kao poboljšanu inačicu sustava NTSC i SECAM. Iako je već prije emitiranje u boji prisutno u eksperimentalnoj formi, redovito emitiranje započeo je u srpnju 1967. BBC, a ubrzo i TV postaje u drugim zemljama. Koristi se norma za PAL sustav, koju je prihvatila većina zapadnoeuropskih zemalja, uključujući i Jugoslaviju, a SECAM je bio norma u većini istočnoeuropskih zemalja, no i one su 1990-ih prešle na PAL. Sljedeći bitan korak u razvoju televizije jest početak digitalizacije (krajem 1980-ih i početkom 1990-ih), odnosno pretvorbe videosignala iz analognoga u digitalni. Prihvaćanjem DVB standarda za odašiljanje i MPEG2 za kodiranje 1993. omogućen je jednostavniji prijenos i efikasnije odašiljanje TV programa (digitalna televizija), a 2000-ih je uvođenjem TV signala visoke i ultravisoke kvalitete (HDTV, UHDTV) te 3D televizije (stereoskopska televizija) ostvaren daljnji napredak. Paralelno se razvija tehnologija proizvodnje, obradbe i emitiranja. Tako se u početcima televizije koriste filmske vrpce koje se razvijaju u filmskom laboratoriju, a za njihovu reprodukciju koristi se telekino. Tek pojavom magnetoskopa 1950-ih prelazi se na magnetske vrpce, koje na istom mediju imaju sliku i ton, a rad s njima znatno je jednostavniji. Njihovo korištenje nastavlja se i s pojavom digitalnog videosignala koji se može snimati na magnetsku vrpcu. No prelaskom na kamere koje snimaju na tvrde diskove ili memorijske kartice te na nelinearne montaže u procesu obradbe videosignala magnetske se vrpce prestaju koristiti, osim kao dio arhiva. Dominantan način za distribuciju TV programa godinama je bila zemaljska radiodifuzija. Satelitska radiodifuzija razvija se 1960-ih, a TV program između Europe i Amerike prvi je put prenesen 1962. satelitom Telstar. Krajem 1990-ih započinje korištenje satelita za TV javljanja i izravne prijenose (SNG). Kabelska distribucija TV programa razvija se nakon II. svjetskog rata. Ograničenja u njezinoj dostupnosti na širem području riješena su uvođenjem satelitske tehnologije (DTH), a ograničenja u broju TV programa koji se mogu prenositi korištenjem analogne tehnologije riješena su prelaskom na digitalni TV signal i uporabom tehnologije koja se temelji na internetskom protokolu. Upravo je ta tehnologija omogućila razvoj internetske distribucije u zatvorenim (IP televizija) i otvorenim mrežama (OTT) te širenje na korisnike pametnih telefona i računala. Uvođenje digitalne televizije omogućilo je i nove usluge. Uz teletekst, koji je prisutan i kod analogne televizije, pojavljuju se elektronički programski vodič (EPG), hibridna televizija (HbbTV) i dr. Televizori dobivaju sve veće i kvalitetnije ekrane, priključak na internet (pametni televizori), a TV program sve se više konzumira u forminelinearne televizije (video na zahtjev, catch-up TV i dr.). 2. masovni medij (masmedij). Pripisuje mu se osobita djelotvornost i vodeća uloga u oblikovanju javnoga mnijenja. Prvi je masmedij u povijesti koji upravlja čak i strukturiranjem (slobodnog) vremena pojedinaca ili obitelji. Prirodi TV komuniciranja morali su se prilagoditi i društveni podsustavi kao kultura, politika, trgovina, drugi masmediji, obrazovanje, industrija zabave, reklamna industrija ili sport. Iako je kao masovni medij nastala još uoči II. svjetskog rata, kad je i formulirana njezina publicistička zadaća (informiranje, kultura, razonoda, obrazovanje i namjenske, odnosno servisne informacije), zlatno doba televizije nastupilo je polovicom 20. st. U razvijenim europskim zemljama televizija je isprva, 1950-ih, bila označivana kao “prozor u svijet” (nastanak TV novinarstva i ostalih temeljnih rodova medija); 1960-ih postala je važno sredstvo masovnoga političkog prosvjećivanja, socijalni i kulturni forum te “kino u papučama”; od 1970-ih jača trend zabave u svim dijelovima programa (praćen valom radikalne društvene kritike TV medija kao “zabavne droge”); do sredine 1990-ih televizija se pretvorila u “elektronički kiosk” iz kojega gledatelj odabire sadržaje prema svomu interesu – u Europi se dovršava prijelaz na dualni sustav i višestruko se povećava ponuda u eteru, program se sve više komercijalizira, prelazi se na cjelodnevno emitiranje, nastaju specijalizirani kanali, raste broj kućanstava s više televizora te je počela fragmentacija gledateljstva, opadanje fascinacije medijem i rast sklonosti prema zabavnim sadržajima. Od 2000. počinje digitalizacija i suočavanje televizije s novim medijima. Publicističko težište u pola stoljeća premjestilo se s informativne prema zabavnoj funkciji, ali još nije ugrozilo njezin informativni primat. Ona je još uvijek i najpoželjniji i najmoćniji medij industrije reklamiranja, a u mnogim zemljama služi vladama kao sredstvo političke promidžbe. U Hrvatskoj je prošla sličan razvitak, ali uz približno desetogodišnji vremenski odmak. Razvojem televizije nastao je i mit o njezinoj moći, osobito raširen među političarima i TV djelatnicima. Raspon (inače mnogobrojnih) teorija o televiziji vrlo je širok – na mjesto onih jako kritičkih u novije vrijeme stupaju funkcionalne, usmjerene na posredničku ulogu televizije u procesima socijalnoga razvitka i njezin autentični kulturalni prinos (“kulturni forum”). Najopćenitiji društveni učinak televizije jest i najočitiji – dovela je do silnoga povećanja udjela javnog komuniciranja u ukupnom društvenom komuniciranju. Važna je u tom sklopu i promjena vrsta uporabe medija – gledanje i slušanje steklo je golemu prevagu nad čitanjem i osobnim participiranjem. Televizija je naime kao AV medij osposobljena u jedinici vremena prenijeti neusporedivo veću količinu informacija nego drugi mediji. Takav kapacitet osigurao joj je teško dostižnu moć pri općoj socijalnoj i kulturalnoj orijentaciji ljudi. Uz to dobne i socijalne razlike u korištenju televizije osjetno su manje nego pri korištenju drugih medija, pa ona donekle nivelira opće kulturalne razlike, a drži se da utječe i na novo poimanje društvenih uloga (rodni odnosi, odnosi djece i odraslih) i restrukturiranje autoriteta te da konsolidira vrijednosni sustav i jača osjećaj identiteta. Kao AV medij ona, međutim, preferira informacije i teme koje se daju lako vizualizirati, pa tako nastaje razlika između istinskoga života i TV zbilje (koja je slikovitija, zanimljivija, dinamičnija, bučnija, osobito površnija i pojednostavljenija, a u nekim uvjetima i dojmljivija). U usporedbi s novinama televizija je, međutim, inferiorna pri prikazivanju apstraktnih sadržaja ili u analitičkoj obradbi. Informacije s maloga ekrana slabije se pamte od pročitanih, ali se iznimno dobro pamte pojedine slike (npr. udar zrakoplova u nebodere u New Yorku). Televiziju odlikuje osobita sugestivnost – vrlo je slična osobnomu doživljaju svijeta, vizualne se informacije poimaju pretežno mimo kritičkoga filtra svijesti, gledatelji teško razaznaju manipulacije slikovne informacije, pa otud posebna važnost medijske kompetencije te autonomnih (samoregulacija) i zakonskih ograničenja, osobito radi suzbijanja nasilja, govora mržnje i zaštite djece i mladeži. 3. privatna ili javna pravna osoba koja se bavi produkcijom i emitiranjem TV programa; TV kanal, postaja, tvrtka, kuća (javna televizija, privatna televizija, državna televizija).

Preuzmi tiskano izdanje

PDF, 25 MB

Tiskano izdanje leksikona