Leksikon radija i televizije

Natrag

Televizija i hrvatska književnost

 

Prvo desetljeće

Bez obzira na skromne tehničke uvjete i već daleke godine nastanka, visoki postotak gledanosti ponovljenih emitiranja naših dramskih serija samo potvrđuje njihove vrhunske kreativne domete, kako u scenarističkim i redateljskim tako i u snimateljskim, glumačkim, scenografskim, kostimografskim i ostalim segmentima uspješnoga televizijskog ostvarenja. Pedesetak naslova (dakle, nekoliko stotina epizoda) koji se mogu emitirati u svakom trenutku zavidna je brojka i za puno bogatije, veće i poznatije televizije. Pridodaju li se tomu još stotine originalnih TV drama hrvatskih pisaca te stotine i stotine adaptacija kazališnih predstava  i ekranizacija nastalih kako prema romanima i pripovijetkama suvremenih hrvatskih dramatičara i prozaista tako i prema nezaobilaznim djelima iz nacionalne književne ostavštine, onda se već na početku priloga susrećemo s nepremostivim problemom: samo bi popis pisaca i naslova (od 1956), s kratkim sadržajem i neophodnim autorskim i tehničkim podatcima, premašio korice ovoga izdanja. Na općeprihvaćeno zapažanje da su uspon i slava Dramskoga programa započeli koncem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina prošloga stoljeća ne treba trošiti riječi. Ali neće biti na odmet, vjerujemo, osvrnuti se na same početke emitiranja dramskih emisija (tako su ih skromno tada nazivali) i podsjetiti se na te prve godine u kojima je sve počelo...            

Bilo kako bilo, koliko kompatibilnu toliko i ambivalentnu vezu žive slike i književne riječi televizija je baštinila od kinematografije. A prvi su sineasti, poznato je, brzo posegnuli za Hamletom (1900), Zločinom i kaznom (1906) te za Anom Karenjinom i Oliverom Twistom (1908); činjenica da prvi Hamlet ne traje duže od 3 minute nimalo ne umanjuje vrijednost poduhvata, tim više što je isti naslov i danas izazov i inspiracija za filmske i televizijske stvaratelje. Pola stoljeća poslije i televizija se, sukladno svojim tehničkim dostignućima i tehnološkim ograničenjima, suočila s estetički zamršenim i dvojbenim odnošajem slika–riječ.  Oslanjajući se na Antologiju TV-drame, posebno izdanja Radiotelevizije Zagreb (1966; glavni urednik Vlado Škarica, urednik Borislav Mrškić), s nepotpunim, ali dragocjenim prilogom Dramske emisije TV-studija Zagreb, u prilici smo da  koliko-toliko pouzdano sagledamo u kakvoj su se relaciji u nas našli televizija i književnost. No prije uvida valja se sjetiti da je veliki broj tzv. kulturnih radnika, pa i značajnih književnika među njima, s velikim nepovjerenjem dočekao pojavu novoga medija i da su se oko potrebe televizijskih adaptacija i ekranizacija književnoga djela zapodijevale žučne rasprave. U tim se raspravama nerijetko posezalo za već (u svijetu) prevladanim argumentima kako će upravo novi medij, ta televizija, književnoj riječi nanijeti nepredvidivu štetu. Ona će, televizija (nakon kinematografije), samom svojom pojavom nepovratno upropastiti nacionalnu književnost, kako njezinu dragocjenu baštinu tako i recentno stvaralaštvo, od teatra će odvući vjerne gledatelje, a čitatelji će rjeđe posezati za dobrom knjigom; u opasnosti je i sama Gutenbergova galaksija, tvrdili su protivnici televizije. Ništa se od svega toga naravno nije dogodilo. Nakon dugih priprema društveno odgovoran (kako bi se to nekad formuliralo) i profesionalno ustrojen zagrebački studio započeo je najprije emitirati eksperimentalni, a zatim i stalni program;  treba li ponavljati – prvi na ovim prostorima. Samo dva mjeseca nakon objave signala, s prvim danima 1957. započele su se nizati dramske emisije TV studija Zagreb. Malobrojni vlasnici  televizijskih prijamnika dobili su privilegiju da u svojim domovima na malim ekranima “ugoste“ K. Čapeka, S. Kolara, L. Pirandella, I. Vojnovića i Molièrea. Kako god danas gledali na ta vremena, bila je to velika sloboda i povlastica. I toj se novoj, sad televizijskoj publici, ukoliko nije bila odustala, pružila prilika da se do kraja iste godine susretne još s A. P. Čehovom, M. Twainom, J. Giraudouxom i ponovo s Pirandellom. Popis dramskih emisija za 1958. još je upečatljiviji: A. Strindberg, T. Williams, M. Držić, B. Shaw, M. Krleža, W. Faulkner; sagledano kroz naknadnu kulturološku dioptriju, same uspješnice, hitovi i ekskluziva. Na popisu emisija iz 1959. nakon I. Andrića, B. Brechta, E. Ionesca, Čehova (ponovo), Andrića (također ponovo), A. Kovačića, F. M. Dostojevskog, valja već zastati, ne samo zbog neophodno ograničenog prostora ovoga priloga nego i zbog strepnje da ne zanemarimo prevažne činjenice da su u svim tim dramskim emisijama presudnu ulogu odigrali domaći televizijski autori, nikako bez sklonosti prema riziku, novomu i neizvjesnoj pustolovini, bilo kao tvorci adaptacija, pisci dijaloga i prevoditelji, scenaristi  i dramaturzi, bilo kao realizatori i redatelji. Dokazanim i pouzdanim redateljima i realizatorima M. Fanelliju, D. Marušiću, I. Hetrichu, A. Martiju, A. Viculinu, Z. Bajsiću, A. Miladinovu, D. Švarcu, Lj. Biluš, B. Makaroviću, E. Galiću, Đ. Janjatoviću, J. Kneževiću, I. Michieliju, I. Vrbaniću, I. Vrdoljaku,  svakako treba pridodati i cijeli niz kazališnih redatelja koji su sami adaptirali i režirali svoje predstave: K. Spajić, G. Paro, M. Škiljan, D. Radojević,  B. Violić, T. Durbešić, J. Juvančić  i dr.  Taj, usprkos brojnim poteškoćama, konačno kreativno zaživjeli, nadopunjavajući i poticajno ambivalentni proces, u kojem su se u još uvijek neprikladnom studiju u Jurišićevoj 4, s dvjema “drvenim kamerama“), tražili ad hoc odgovori na sve one nepredviđene dramaturške i realizacijske zapreke i poteškoće, iznjedrio je zavidno velik broj autentičnih i autorskih (da zasluge snimatelja, scenografa, kostimografa i tehničke struke sad ostavimo po strani) scenarističkih i redateljskih ličnosti. U tom procesu koji je bio dnevno zahtjevan i koji se odvijao mimo odavno ustaljenih, kako sporovozno filmskih, specifično teatarskih tako i mimo svih književno-povijesnih i još suženijih dramaturški distribuiranih odrednica, realizirali su se i naši prvi televizijski pisci scenaristi, autori TV drama. Iako zaslužuju pomnije i opširnije rasprave, ovo je prilika, a sve u okviru početne relacije živa slika–književna riječ, da se spomene kako je dramska emisija Počasni penzioner Jože Horvata označena kao prva naša originalna TV igra. Druga po redu, kronološki, slijedi TV igra Kreše Novosela Potraga za nestalim. Nakon humorističkih TV igara, adaptacija, prijenosa treće slike Svoga tela gospodar S. Kolara iz Zagrebačkoga dramskog kazališta, dviju scena iz Molièrovih Scarpinovih spletki te nakon prijenosa (opet) iz Zagrebačkoga dramskog kazališta ili TV adaptacije Krležine Maskerate iz Varaždinskoga kazališta slijedi Balkon Ive Štivičića, napisan prema motivima Matoševe novele. Usporedo s K. Novoselom i I. Štivičićem u tim se prvim danima javljaju i dva autora čiji je prinos nepravedno zanemaren: Hinko (Cino) Handl i Milan Nikolić, prvi okrenut tzv. širim društvenim temama, a drugi (anticipatorski) usredotočen na kriminalistički žanr. K. Novoselu i I. Štivičiću vrlo se brzo pridružuju kao stvaratelji s autorskim pečatom Z. Bajsić, I. Ivanac i M. Grgić. Svaki od njih zaslužuje zasebno poglavlje. Njima se 1965. pridružila Z. Dirnbach s prvom i danas antologijski vrijednom TV dramom Taj dugi, dugi put. Bez obzira na njihova kasnija, a kod ponekih i uspješnija i u širem gledateljstvu omiljenija ostvarenja, spomenuta je Antologija lijep dokaz da je zagrebačka televizijska drama (slično radiodrami) dosegnula već u prvom desetljeću svoje blistave  kreativne vrhunce. Usporedo s procesom stvaranja svojih “kućnih“ televizijskih autora od kompetencije i povjerenja, usporedo s adaptacijama vrijednih kazališnih predstava i dramatizacijama najpoznatijih naslova svjetske i domaće književnosti odvijao se i onaj drugi proces koji je tekao u suprotnom smjeru – proces utjecaja slike na riječ,  televizijske slike na književno stvaralaštvo. Cijelo to područje još je neistraženo, a stječe se (dopuštamo: pogrešan) dojam da povjesničari i teoretičari književnosti o tom u nas nevoljko govore kao da još uvijek nisu osposobljeni za takvu raspravu, premda ih činjenice nesmiljeno demantiraju, i premda bilo koji iole relevantniji književni naslov ne može računati na bolju distribuciju i veću pozornost publike bez filmske ili televizijske ekranizacije. Sa svoje strane, nema nikakve sumnje da se televizija pokazala kao iznimno pogodan medij za popularizaciju književnoga djela, ali isto tako stoji činjenica da onim književnim naslovima koji nisu bili prikladni za dramatizaciju i ekranizaciju nije nanijela nikakvu štetu; oni i dalje ostaju za nju (a i za nove dramaturge, urednike, adaptatore i scenariste) veliki izazov.

U 1965. Studio Zagreb emitirao je 47 dramskih emisija,  imajući u vidu samo prvo deseljeće – više od dvije stotine. A reprizirani se naslovi mogu nabrojiti na prste jedne ruke. Što još reći?!  Možda tek podsjetiti da su u tim prvim vremenima ostvarene gotovo sve profesionalne pretpostavke za kasnija najveća ostvarenja i da su danas manje poznati naslovi Svemirska patrola (1959), Stoljetna eskadra (1961/62), Dileme (1965/66), Dijalozi (1966), Maratonci (1969) i dr. utrli dobar put serijama Mejaši, Naše malo misto, Diogeneš, Prosjaci i sinovi, Kuda idu divlje svinje, Gruntovčani i drugima, mnogim drugima.

 

Autor: Drago Kekanović

 


TELEVIZIJA I HRVATSKA KNJIŽEVNOST 2 – NADOLAZEĆA DESETLJEĆA

 


Sedamdesete godine

U prethodnom desetljeću uspješno su ekranizirana mnogobrojna djela velikih hrvatskih pisaca. Sedamdesete će godine održati zamjetnu količinu ekraniziranja, koja će vrlo dobro prihvatiti i gledatelji.

Već 1969. nameće se ekranizacija Dnevnika Očenašeka Vjekoslava Majera, miniserija o malim ljudima i njihovim životima snimljena u crno-bijeloj tehnici u režiji televizijskoga doajena Eduarda Galića. Tu je potom Fiškal iz 1970, ekranizacija istoimenoga romana Ante Kovačića, jednoga od stupova hrvatske književnosti 19. stoljeća, u vrlo dobroj i vjernoj scenskoj adaptaciji rano preminuloga redatelja Joakima Marušića. Serija u četiri dijela Sam čovjek u režiji Eduarda Galića vjerna je televizijska preradba  opsežnijega romana Ive Kozarčanina, u kojoj afirmira osamljenost kao temeljni životni osjećaj hipersenzibilnoga protagonista. Od većih serija iz 1969. nezaobilazno je i danas rado gledano Naše malo misto (13 epizoda, snimljeno u crno-bijeloj tehnici), prva velika serija splitskoga komediografa Miljenka Smoje, bogato razigranih karaktera, tipičnih za stanovnike našega mediteranskog juga, u režiji Danijela Marušića.

Dragocjena je najstarija sačuvana verzija izvedbe Krležinih Balada Petrice Kerempuha iz 1971. u režiji Mladena Škiljana; komedijaši kao dvorske lude govore istinu o hrvatskom narodu, potlačenom i siromašnom puku u izvedbi ansambla HNK-a u Zagrebu: Zlatko Crnković, Vanja Drach, Ljudevit Galic, Ivo Serdar, Fabijan Šovagović, Kruno Valentić.

U povijesnom romanu Diogenes Augusta Šenoe oslikan je zagrebački društveni život sredine 18. st. i borba za hrvatsku neovisnost, a književnik i scenarist Ivica Ivanac adaptirao je roman prema kazališnoj predstavi u televizijsku seriju od pet nastavaka pod naslovom Diogeneš, u režiji Georgija Para i Vjekoslava Vidoševića, emitiranu 1971, zadržavajući osnovnu liniju romana i jezik Šenoina doba.

Godine 1975. emitirani su Gruntovčani (serija tematski i likovima nadovezana na Mejaše), prema scenariju književnika Mladena Kerstnera i u režiji velikoga hrvatskog redatelja Kreše Golika. Odličnih dijaloga i sjajno pogođenih karaktera (glavni likovi, supružnici Dudek i Regica, postali su kolokvijalni pojmovi i svevremenski prototipni komični likovi zagorskoga sirotinjskog miljea), serija je ostvarila vjernu životnu sliku onodobnoga zagorskog sela.  

Iz iste godine datiraju i Kapelski kresovi (13 epizoda) u režiji Ivana Hetricha, romansirani memoari partizanskoga generala Veljka Kovačevića, koji su scenarističkom intervencijom književnika, dramatičara i scenarista Ivice Ivanca pretvoreni u živopisnu TV seriju, snimljenu na autentičnim ratnim lokacijama (Gorski kotar). Kad književnik piše originalan scenarij, kao što je Ivica Ivanac u tandemu s televizijskim i radijskim doajenom Zvonimirom Bajsićem pisao Klupu na Jurjevskom, emitiranu 1972, rezultat je ljupka priča posvećena Zagrebu, Zagrepčanima i njihovim životnim snovima koji se često, nakon prvih zaljubljeničkih trenutaka na jurjevskoj gornjogradskoj klupi, pretvore u suhu, neromantičnu svakidašnjicu. U toj romantičnoj i netipično za ono doba građanskoj seriji nezaboravne su uloge ostvarili Sven Lasta i  Irena Kolesar. Nezaobilazna je i velika TV adaptacija Posljednjih Stipančića iz 1968, koju je načinio Jure Kaštelan prema slavnomu romanu Vjenceslava Novaka o propasti ugledne senjske obitelji. Tu je i Pravednik Mirka Božića (1975), psihološka ratna drama o čovjeku koji je, paklenskom odlukom neprijatelja u čijim je rukama, doveden u situaciju kobnoga životnog izbora.

Serija u devet epizoda U registraturi snimljena 1974. po scenariju i režiji Joakima Marušića vjerno dočarava svijet toga kultnoga Kovačićeva romana, kritički okrenutoga prema društvenim temama svoga doba, prikazujući propast dobrodušnoga, no u pokvarenom gradu nesnalažljivoga  seoskog mladića. Snažan glumački pečat u seriji su ostavili Uglješa Kojadinović, Fabijan Šovagović, Marija Kohn, Vanja Drach, Iva Marjanović, Vlasta Knezović te Ljubica Jović i Rade Šerbedžija (u ulozi Ivice Kičmanovića). Za televizijsku prezentaciju adaptiran je i roman Augusta Cesarca Zlatni mladić (dramska serija u pet epizoda), na temu moralne dekadencije hrvatskoga društva nakon završetka I. svjetskog rata, u režiji Vladimira Gerića, s Ervinom Dragman i nizom glumačkih ikona: Fabijanom Šovagovićem, Borisom Buzančićem, Ivom Serdarom, Josipom Marottijem, Nevom Rošić. Zanimljivo je i djelo prema prozi Ive Andrića Zlostavljanje, psihološka drama u kojoj se dijalogom između žene i psihološkoga zlostavljača razotkriva ponor ljudskih relacija. Serija je snimljena u crno-bijeloj tehnici, a emitirana je 1970.

Čovik i po u osam epizoda iz 1974. Mirka Božića prva je humoristička serija koja počiva na bogatom oslikavanju izvanrednih situacija i ponašanju ljudskih karaktera koji se igrom sudbine nađu u njima. Iste godine nastaje i poetska drama Nocturno tada mladoga redatelja Branka Ivande, a koja se, inspirirana pričom Ksavera Šandora Gjalskoga o emotivno rastrganom suprugu koji se ne može pomiriti s gubitkom voljene žene, bavi fantastikom na malom ekranu, s vrlo upečatljivim glumačkim ostvarenjima Milene Dravić, Rade Šerbedžije i Svena Laste.  Mačak pod šljemom (u režiji Berislava Makarovića, u šest epizoda, 1978) putopisca i književnika Jože Horvata razigrana je i živopisna ratna priča koja osvaja svojim humorom te maestralno izgrađenim likovima. Satira Miroslava Feldmana Zec za TV je prilagođena u režiji Branka Ivande s namjerom da uperi oštricu na militarizam i sadizam jednoga totalitarnog režima – austrougarske vojske i njezina satnika Doringera; nezaboravne uloge u njoj ostvarili su Ivica Vidović i Sven Lasta.

Tomo Bakran (1978) u dva nastavka autorskoga tandema televizijskih doajena Ive Štivičića i Eduarda Galića ekranizacija je dviju Krležinih novela, Smrt Tome Bakrana i In ekstremis, s temama monarhističke stare Jugoslavije, represije i policijskoga nasilja koji guše naprednu inteligenciju.

 

Osamdesete godine 

Dramski program TV Zagreb ima u svom bogatom fundusu nekoliko antologijskih naslova ekranizacija djela Miroslava Krleže, pisca koji je sugestivnom strašću stvarao djela kao trajni poziv na slobodu i ljudski dignitet, a u kojima je inspiraciju i u osamdesetima tražio vrsni znalac dramskih likova Ivo Štivičić. Ponovo pod redateljskom palicom Eduarda Galića nastala je TV serija u 15 epizoda Putovanje u Vučjak te film Horvatov izbor iste 1986. godine.

Dramski program TVZ redovito je u godišnjem repertoaru imao jedno ili više djela iz naše književne baštine koja, prilagođena za televizijski medij, realizira u cjelovečernji igrani program. U tim kontinuiranim naporima na red je došao i jedini dovršeni kazališni tekst književnika Augusta Šenoe – Ljubica (objavljena 1866), koja  po svojim stilističkim, tematskim i dramaturškim obilježjima predstavlja uzlet u noviju štokavsku komediografiju. TV adaptacija pokušala je sačuvati sve komediografske osobine djela i njegovu realističnu potku, približujući ga ujedno suvremenim obilježjima tadašnjemu gledatelju; vrsno izgrađenom karakterizacijom likova predočeni su tipični predstavnici zagrebačke građanske sredine Šenoina doba. Redatelj serije bio je Tomislav Radić, a u glavnim ulogama nastupili su Dragan Milivojević i Mia Oremović.

U tom razdoblju nastavlja se zanimanje naših velikih filmskih redatelja za hrvatske klasike. Tako 1983. Antun Vrdoljak snima prema vlastitomu scenariju seriju Kiklop u pet epizoda, za televizijske uvjete vjerno i vješto prenesen roman Ranka Marinkovića o predratnom zagrebačkom miljeu i nedoumicama njegovih boemskih umjetnika i intelektualaca. Sljedeće je godine prvi put emitirana kultna serija Prosjaci i sinovi, nastala prema djelu Ivana Raosa i pod palicom istoga redatelja dvanaest godina prije. Saga je to o velikom Kikaševu plemenu prosjaka iz Imotske krajine, koji su za Kraljevine Jugoslavije sa štapom i torbom o ramenu krenuli trbuhom za kruhom, među njima i Kikašev unuk Matan, koji, stigavši do Zagreba, doživljava svoju propast. Izvrsne uloge u seriji su ostvarili Rade Šerbedžija, Fabijan Šovagović, Milan Srdoč, Zvonko Lepetić, Uglješa Kojadinović, Špiro Guberina, Mustafa Nadarević i Zdenka Heršak.

Iz pera već znamenitoga autora Ive Brešana dobili smo 1989. u režiji Danijela Marušića originalnu TV seriju Ptice nebeske u pet epizoda, o smiješnim dogodovštinama dvojice skitnica i probisvijeta koji sitnim lopovlucima nadmudruju pošten svijet. Tu je i poznata kazališna drama U logoru Miroslava Krleže, u dvodijelnoj televizijskoj obradbi Branka Ivande, s glumcima Božidarom Alićem, Bogdanom Diklićem, Tonkom Lonzom, Perom Kvrgićem i drugima.

Osamdesetih godina 20. st. nastaju dvije televizijske serije za djecu i mlade koje će zahvaljujući svojoj simpatičnosti zadobiti veliku naklonost gledatelja: to se ponajprije odnosi na Smogovce, nastale prema istoimenoj seriji od pet romana književnika Hrvoja Hitreca u režiji Milivoja Puhlovskoga. Prve četiri sezone serije emitirane su osamdesetih (1982, 1983, 1987. i 1989), a sljedeće dvije devedesetih (1992. i 1997 – Smogovci u Domovinskom ratu). Iznimno duhovita zbog odličnih dijaloga, puna zaigranih likova koji doživljavaju zgode, katkad na granici s normalnim, te ironičnoga odnosa prema tadašnjim aktualnostima, serija je zadobila kultni status, doživjevši i nekoliko repriza.

Serija za djecu i mlade Lažeš, Melita (1984, pet epizoda, redatelj Milivoj Puhlovski) adaptacija je vrlo duhovitoga romana Ivana Kušana iz 1965. o zagrebačkoj djevojčici (odlična uloga male glumice Gorane Stepanić) koja, živeći u svijetu mašte i ne razlikujući istinito od lažnoga, neprestano zbunjuje svoje ukućane, prijatelje i profesore nevjerojatnim pričama.

 

 

Devedesete godine 

Glembajevi, temeljna i u Krležinu opusu najpoznatija drama, koja je i danas u samom vrhu hrvatske dramske literature, prikazana 1990, nastala je u režiji i prema scenariju Antuna Vrdoljaka. Riječ je o seriji u tri dijela, ostvarenoj nakon vrlo uspjeloga i nagrađivanoga filma. U njoj glumački doajeni Mustafa Nadarević, Ena Begović, Tonko Lonza, Bernarda Oman, Žarko Potočnjak, Kruno Šarić, Zvonimir Rogoz i dr. izvrsno ostvaruju Krležine likove.

U devedesetima su veliki hrvatski književnici i dalje inspiracija toga i za televiziju bitnoga filmskog redatelja. Antun Vrdoljak snima prema novelama Ranka Marinkovića seriju  Zagrljaj  u pet epizoda.

U ratnom Dubrovniku, na tvrđavi Minčeta, uoči neprijateljskih napada na grad 1992. u režiji Ivice Boban i  televizijskoj prilagodbi Miljenka Bukovčana snimljena je Hekuba, Držićeva preradba Euripida o očajničkoj pobuni žene kojoj rat guta vlastitu djecu.

 Motiv za adaptaciju fantastične proze Đure Sudete našla je Gordana Mrđen u čvrstoj zavičajnoj ljubavnoj priči Mor, obojenoj još prisutnim ekspresionizmom u hrvatskoj književnosti, što je bio redateljski izazov Snježani Tribuson. Nastala 1992, ta vješto režirana i zapažena TV drama s elementima horora dočarala je klasičnu literaturu kroz nezaboravne slike pejzaža i dvoraca snimanih u okolici Zagreba.

Kao u osamdesetima, i u devedesetima nastaju neke solidne serije za djecu i mlade utemeljene na književnim predlošcima: Operacija Barbarossa (u sedam epizoda, snimana 1989, emitirana 1990, redatelj Branko Schmidt) adaptacija je poznatoga romana Ivana Kušana Zagonetni dječak iz 1965, o dječaku koji preuzima identitet nestaloga vršnjaka, a čiji slučaj detektivski otkriva Koko, popularni junak nekolicine Kušanovih romana. Ljubav ili smrt (1999, sedam epizoda, redatelj Ladislav Vindakijević) serija je nastala prema popularnomu postmodernističkomu romanu istoga pisca iz 1987, u kojem junak Koko uzima pero iz ruku pisca i počinje ispisivati vlastiti roman – katastrofu svoje fatalne ljubavi, koja je “tragično“ završila tijekom poraza njegove momčadi na lokalnoj juniorskoj utakmici. Adaptacija Danijela Kušana prilično se oslanjala na za to iznimno složen tekst, a tako lucidnu seriju dobro su prihvatili i gledatelji.

Paralelno s pisanjem scenarija za dječju seriju Kanjon opasnih igara pisac Hrvoje Hitrec (po ideji redatelja Vladimira Tadeja) piše 1994. istoimeni roman o skupini djece čija se bezazlena igra u kanjonu Cetine za Domovinskoga rata umalo pretvori u tragediju; serija u sedam epizoda zaživjela je 1998, a iste godine, njezinim kraćenjem, i kao dječji film.

                            

 Dvijetisućite godine

U dvijetisućitima dramska se produkcija HRT-a usredotočila uglavnom na igranofilmske koprodukcije, a serije su u prvom desetljeću novoga milenija rađene po originalnim scenarijima.

Iznimka je film Ne dao Bog većeg zla, nastao prema romanu književnika i scenarista Gorana Tribusona i u režiji Snježane Tribuson, nostalgičan prikaz socijalističke zbilje. Istodobno je snimljena i serija u pet epizoda.

Dramski program HRT-a 2010. reemitirao je ciklus Hrvatski pisci na TV ekranu, što je potvrdilo bogatstvo arhivskoga fundusa HRT-a ekranizacijama drama i serija vrsnih i plodonosnih pisaca poput Slavka Kolara, Ante Kovačića, Alojza Majetića, Marijana Matkovića, Vladana Desnice, Ivana Slamniga, Živka Jeličića, Tita Strozzija,  Drage Gervaisa, Vjekoslava Majera i Miroslava Feldmana.

 
Autorice: Maja Gregl, Maja Peterlić

Preuzmi tiskano izdanje

PDF, 25 MB

Tiskano izdanje leksikona