Leksikon radija i televizije

Natrag

satelitska radiodifuzija (satelitsko emitiranje)

radiokomunikacijska služba u kojoj se signal radijskoga i TV programa, namijenjenih za izravan prijam, odašilje preko radijske postaje (odašiljača) smještene na satelitu. Za potrebe satelitske radiodifuzije zemaljska satelitska postaja uspostavlja jednosmjernu vezu (uzlazna veza, engl. uplink) prema satelitu. Na satelitu transponder prima signal i odašilje ga na drugoj frekvenciji silaznom vezom (engl. downlink) prema Zemlji, gdje je za prijam potrebna antena s LNB-om (engl. low noise block downconverter) i odgovarajući prijamnik (engl. set-top box), koji može imati i uređaj za uvjetovani pristup. Tip antene ovisi o frekvenciji i namjeni, najčešće je parabolična promjera do 1 m, a za servise kao što je Sirius XM satelitski radio (2,3 GHz) koriste se male antene koje se na principu magneta i sl. povezuju na automobil. Početci satelitske radiodifuzije datiraju potkraj 1960-ih, a u Europi do znatnijega napretka dolazi pojavom Eutelsata i Astre. Prijamne antene u početku su bile jako velike, tako da su bile dostupne uglavnom telekomunikacijskim operaterima za potrebe DTH ili kabelske televizije. HRT je s analognim emitiranjem svojih programa započeo korištenjem satelita Eutelsat I (preko Austria Telecoma) 29. VIII. 1991, a od 19. VI. 1992. preko vlastite zemaljske postaje i satelita Eutelsat II. Nekoliko godina poslije, 11. XI. 1997, započinje emitiranje svih triju programa HTV-a i I. programa HR-a u digitalnoj tehnologiji DVB-S preko satelita Eutelsat Hot Bird za područje Europe, Bliskog istoka i sjeverne Afrike. Lansiranjem novih satelita HRT-ovi programi 2013. prelaze na satelit Eutelsat 16A smješten na poziciji 16o istočno. Početkom 2016. satelitski se emitiraju četiri TV i pet radijskih programa.

Preuzmi tiskano izdanje

PDF, 25 MB

Tiskano izdanje leksikona