Leksikon radija i televizije

Natrag

Radiotelevizija Zagreb u Hrvatskom proljeću

Reformno razdoblje u hrvatskoj politici, društvu, kulturi i novinarstvu u SR Hrvatskoj od 1965. do prosinca 1971. nazvano je Hrvatskim proljećem. Obilježeno je ne samo legitimiziranjem hrvatskoga nacionalnog identiteta nego i zahtjevima za većom slobodom izražavanja i novinarstva, posebice za slobodniji protok informacija. Hrvatski mediji, posebice radio i televizija, sustavno i objektivno počeli su informirati hrvatsku javnost, posebno o položaju Hrvatske u Jugoslaviji.


Bilo je to prijelomno razdoblje u povijesti Hrvatske, pa i Radiotelevizije Zagreb (RTZ), kojim je počela promjena unitaristički konstruiranoga medijskog sustava. RTZ je podupirao reformska gibanja u gospodarskom i političkom životu. Početak se veže uz Brijunski plenum partijskoga vodstva Jugoslavije i pad A. Rankovića (1966), što je oslabilo utjecaj UDBE i unitarističkih snaga u Jugoslaviji, te uz Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika (1967). Vodstvo SKH (Miko Tripalo, Savka Dabčević-Kučar, Drago Haramija i dr.) otvorilo je raspravu unutar partijskih foruma o nizu dotad tabuiranih tema: međunacionalni odnosi i traženje većih ovlaštenja republika u centraliziranoj federaciji, traženje veće uloge u kreiranju vanjske politike, nezakoniti postupci tajne policije i poštivanje građanskih i vjerskih sloboda, uključujući i veću slobodu novinarstva i pravo na razliku u mišljenjima. Programi RTZ-a otvaraju se znanstvenicima i kulturnim radnicima, potiče se društvena snošljivost prema onima koji misle drugačije i šire prostori ljudskih i vjerskih sloboda.

 

Pravi zamah reformskoga pokreta počeo je 10. sjednicom CK SKH (siječanj 1970), koja je osudila jugoslavenski unitarizam i afirmirala neovisan hrvatski politički kurs, usmjeren na demokratske reforme, nacionalnu ravnopravnost i političke slobode. U tom razdoblju RTZ naglašeno promiče slobodan protok informacija i širenje slobode izražavanja i novinstva radi stvaranja informirane, slobodne i kritičke javnosti. Sama 10. sjednica bila je poseban medijski događaj, jer je po prvi put bila otvorena, pa ju je TVZ prenosila tri dana. Unaprijed se nije znalo kakav će imati ishod jer je bila označena oštrim sukobom unitarističko-boljševičkih i federalističko-liberalnih snaga o ustavnopravnom ustrojstvu Hrvatske i budućnosti Jugoslavije.

 

Hrvatski politički vrh otvorio je sjednicu CK SKH javnosti, poštujući temeljno demokratsko pravo javnosti na informiranje. Hrvatsko novinarstvo i RTZ bili su u to vrijeme u neku ruku zamjena za uskraćeni stranački politički pluralizam, koji se neformalno djelomično razvijao kroz djelovanje Matice hrvatske, pokret hrvatskih sveučilištaraca i nevladinih udruga – Društva književnika, Društva novinara Hrvatske (DNH) i dr. U to vrijeme, u skladu s najboljom europskom tradicijom, nitko nije bio uznemiravan ili osuđivan zato što je mislio drugačije. Uređivačka politika RTZ-a orijentirana je na borbu protiv unitarističkoga sustava Jugoslavije, na odvajanje gospodarstva od utjecaja politike, na stavljanje Udbe pod javnu kontrolu i umanjivanje njezine uloge u političkom životu te na slobodan protok informacija. Tih načela pridržavala se do sloma Hrvatskoga proljeća, imajući u tom vodeću medijsku ulogu.

 

Hrvatsko političko vodstvo koje je podržavalo demokratske reforme izravno se suprotstavilo Titu kad je tražio da se uhite vodeći ljudi Matice hrvatske i studentskoga pokreta te da se hrvatski mediji stave pod veću partijsku i državnu kontrolu.

 

Razdoblje Hrvatskoga proljeća  pozitivno se u razvoju medija odrazilo, uz RTZ, i na novinsku kuću Vjesnik te Maticu hrvatsku, osobito kroz njihove časopise Telegram i Hrvatski tjednik,  ali i kroz neke omladinske i studentske listove, zbog čega su se nakon njegova sloma od prosinca 1971. našli pod posebnim represivnim mjerama i čistkama.

 

Obračunom s RTZ-om, novinama i publicistikom bavili su se, uz Udbu i KOS, državna tijela i partijski forumi. U posebnim izvještajima o prodoru nacionalizma bavila se posebna komisija Gradskoga komiteta SKH Zagreb, pa partijska komisija i novoizabrani Centralni komitet SKH. Konkretne i pojedinačne presude, ocrnjivanja do uklanjanja iz novinarstva dale su partijske organizacije medijskih kuća. Nakon toga su novinarski aktivi u tim kućama sve optužene i kažnjene predali Sudu časti DNH-a. Taj je sud neke novinare i urednike privremeno kažnjavao, a nekima trajno oduzeo pravo na novinarsku profesiju.
Tadašnju ulogu RTZ-a najbolje oslikavaju ocjene iz spomenutih izvještaja. Javni politički i medijski linč i na RTZ-u počeo je već u siječnju 1972. U jednom izvještaju DNH-a stoji da je i prije 21. sjednice Predsjedništva CK SKJ bio u Hrvatskoj sastavljen popis 50 vodećih hrvatskih novinara kojima treba onemogućiti da se bave svojim profesionalnim radom. Napadima na hrvatske medije i RTZ prednjačila je beogradska Politika.

 

Prvi partijski dokument koji je govorio o grijesima RTZ-a bio je Izvještaj o pojavama i razvoju nacionalističkog djelovanja i frakcionaškoj aktivnosti u Zagrebu, tiskan u posebnoj brošurici u travnju 1972. Napisan je tijekom rada istražnih komisija u Vjesniku i RTZ-u. U dijelu izvještaja Sredstva javnog komuniciranja stoji da je “angažiranje sredstava javnog informiranja bilo jedan od iznimno značajnih činilaca na strani onih snaga koje su posebno širile akciju za korekciju i izmjenu temeljne politike Saveza komunista. Novinsko-izdavačka kuća Vjesnik i RTZ, kao dva snažna društveno-politička faktora neposrednog utjecaja u stvaranju opće društvene klime, te utjecaja na sadržaj društveno-političkog angažiranja, postajali su snažno sredstvo manipuliranja i time opredjeljivanja ljudi na kursu politike ‘masovnog pokreta’.”

 

Jednak politički proces, nastavlja se u izvještaju, s istim javnim učinkom (kao u Vjesniku) odvijao se i u okviru RTZ-a. Ivo Bojanić, kao generalni direktor RTV Zagreb i kao član CK SKH, stavio se u položaj najodgovornijega faktora koji će idejno-političku funkciju i širinu utjecaja RTV-a direktno usmjeravati na afirmaciju misli, ideja i stajališta onoga dijela političkog vrha SKH koji je ”sudbinu Hrvatske preuzeo u svoje ruke”. Svi oblici javnih istupa toga dijela republičkoga vrha, a koji je ”masovni pokret” označio kao “progresivno jezgro” CK SKH, nalazili su u RTZ-u snažno sredstvo za širenje svojih ideja i stvaranje mita o sebi kao prvim istinskim “vođama” jednoga naroda od kojih zavisi i budućnost Jugoslavije.

 

Direktni utjecaj pojedinih republičkih partijskih dužnosnika na političko-programsku orijentaciju RTZ-a i spremnost jednoga broja odgovornih ljudi da se sugerirana politika razrađuje otvorili su proces direktnog angažiranja RTZ-a na liniji “masovnog pokreta”. RZ se napada zato što se postupno povlači iz zajedničkoga programa jugoslavenskih radiostanica, a TVZ što smanjuje suradnju s drugim televizijskim centrima u Jugoslaviji, a istodobno se otvaraju prema Europi, što upućuje na separatističke tendencije. Preko određenoga broja ljudi na RTV-u je ostvarena direktna suradnja s Maticom hrvatskom, a uz Vladu Gotovca kao njezina urednika-dramaturga i ujedno glavnoga urednika Hrvatskoga tjednika, proširen je broj direktnih suradnika toga lista. U razvoju tih odnosa vrši se “aktualna politizacija” pojedinih programskih dijelova RTZ-a, a “afirmiranim” kadrovima iz linije “pokreta” otvara se prostor za njihov nastup i djelovanje. Informativni TV program u 1971. utrostručio je opseg svojega djelovanja. Najveći dio toga popunili su prijenosi i izvještaji s kojima je nastupao liderski vrh.

 

RTZ i Novinsko-izdavačka kuća Vjesnik bili su golemi politički centri kojima je vladao liderski vrh i koji su u sve oblasti gospodarskoga, društvenog i političkog života unosili nacionalističku i malograđansku idejnu platformu – zaključuje se u izvještaju.

 

Drugi službeni dokument koji oslikava ulogu RTZ-a u Hrvatskom proljeću bio je Izvještaj o stanju SKH u odnosu na prodor nacionalizma u njegove redove, koji je napisan za 28. sjednicu Centralnoga komiteta Saveza komunista Hrvatske (održana 8. V. 1972). Knjiga je to od 310 stranica, sastavljena uz veliku analitičku ambiciju i s namjerom da sveobuhvatno objasni uzroke, djelovanje i pogubnost reformskoga povijesnog razdoblja Hrvatske od 1965. do kraja 1971.

 

U izvještaju se potanko analizira i djelovanje hrvatske publicistike, tiska, radija i televizije. Osnovna je postavka da je povijesno razdoblje reformi izazvalo nacionalizam, šovinizam i separatizam, stvorilo tehnomenadžerstvo, koje je ugrozilo samoupravljanje, a slobode izražavanja i medija, uz pluralizaciju društva, ugrozile su rukovodeću ulogu Saveza komunista. Sve je to dovelo do kontrarevolucije i pokušaja restauracije građanskoga društva. Iz izvještaja izbija veliki strah od gubljenja revolucionarne stečevine i vlasti političkih struktura oko Tita u okvirima Federacije i republika.
Taj je izvještaj najznačajniji dokument za razumijevanje političkih prilika u Hrvatskoj nakon Karađorđeva u prosincu 1971. Bio je temelj za stvaranje “crne liste” od 150 osoba koje su bile trajno isključene iz hrvatskoga javnog života sve do 1989. Političke poruke izvještaja bile su temelj za neprekidnu političku i represivnu akciju protiv svakoga naglašenog isticanja hrvatskoga nacionalnog osjećaja.

 

U Izvještaju CKSKH o prodoru nacionalizma televizija se osuđuje da je nekritički podlegla pritisku i manipulaciji lidera frakcionaške grupe SKH, koja je omogućila  eskalaciju nacionalizma, šovinizma i separatizma u političkom životu Hrvatske. Direktan utjecaj pojedinih “lidera” na političko-programsku orijentaciju TV-a i spremnost jednog broja odgovornih kadrova da se sugerirana politika razrađuje otvorili su proces tobožnje “kroatizacije” TVZ-a. Tako se pripremao teren za prihvaćanje nacionalističkih teza o razlikama u jeziku i ujedno pomoglo sijanju nepovjerenja između Hrvata i Srba u Hrvatskoj i u Jugoslaviji. To se ogledalo i u smanjenju suradnje s drugim televizijskim centrima u Jugoslaviji. Mnoge se emisije ne preuzimaju. Nasuprot tomu TVZ Zagreb otvara se nekritički prema nekim inozemnim TV centrima. Kako je TVZ sve više pretvaran u medij za afirmaciju pojedinih lidera i politike “masovnog pokreta” tako je ta informativna kuća sve više postajala otvorena i za savezništvo s nositeljima politike “masovnog pokreta” izvan TV-a. Preko nekoliko ljudi na RTV-u ostvarena je direktna suradnja s Maticom hrvatskom.

 

Nacionalistička shvaćanja i teze, navodi se u tom izvještaju, uspjele su prodrijeti u program Radija, posebno u dnevnom informativnom programu. U drugim dijelovima radioprograma malograđanština je postala gotovo dio programske politike. U nekim emisijama osobito je došla do izražaja afirmacija lažnih vrijednosti, pa i malograđanska infiltracija i sitnoburžujska ideologija, na primitivnom kulturnom nivou. U kadrovskoj politici provedena je određena “čistka”, dugotrajno i sustavno kadrovsko prestrukturiranje: s rukovodećih mjesta eliminirani su ljudi “unitarističkih” i “integralističkih” političkih orijentacija... Unazad nekoliko godina RZ se počeo sve više povlačiti i iz zajedničkoga programa jugoslavenskih radiostanica. To je izdvajanje, zatvaranje u republičke granice, argumentirano potrebom za samostalnošću, za suverenitetom u kreiranju programa itd. Istodobno je rastao i otpor prema cirkulaciji vijesti i informacija unutar zemlje (kroz informativni sustav Tanjuga). Informacije iz ostalih dijelova zemlje, osim iz Beograda, bile su svedene na simbolične razmjere. Nasuprot tomu RZ se nekritički otvara prema nekim inozemnim radiostanicama, stvara s njima zajedničke programe, mijenja programe, vrši direktne radioprijenose. Takva programska orijentacija dovela je do toga da su programski bile zanimljivije lokalne zapadnonjemačke radiostanice nego Radio Beograd, Radio Ljubljana ili Radio Titograd... Ustupci nacionalizmu očitovali su se i u arhaiziranju jezika... U gospodarskim se komentarima isticao neravnopravan položaj Hrvatske, umjesto da se napada opozicijska štampa, ona je vrlo često reklamirana... Provodi se “aktualna politizacija” pojedinih programskih dijelova RTV-a, a “afirmiranim” kadrovima iz “pokreta” otvara prostor za nastup i djelovanje u programskoj orijentaciji te kuće...

 

Na osnovi tih izvještaja, i poslije internih partijskih istraga i rasprava organizacije SK, na RTZ-u su donijeli drastične odluke kojima su vodeće ljude i istaknute novinare angažirane u procesu demokratizacije medija isključili iz članstva i smijenili s funkcija.

 

Izvještaj je pripremila Radna grupa SK RTZ, koju sačinjavaju članovi Komiteta SK RTZ, članovi sekretarijata ogranaka SK Radija i Televizije te predstavnici Izvršnoga komiteta CK SKH, Gradskoga komiteta SK Zagreba i Rajonske konferencije SK Zagreb-Centar. Komunisti RTZ-a, navodi se u izvještaju, nakon 21. sjednice Predsjedništva SKJ i 23. sjednice CK SKH poveli su akciju kako bi razobličili i eliminirali snažan prodor nacionalizma i ideje “masovnog pokreta” u programe RTZ-a. Ujedno su kao trajne zadatke označili borbu protiv klasnih korijena svakoga nacionalizma i antisocijalističkih i antisamoupravnih pojava: birokratizma, tehnokratizma, privatizacije, kao i trulog liberalizma, dogmatizma i svih ostataka sitnoburžujske ideologije. Komunisti RTZ-a tražili su i korijene i uzroke u kojima je moglo doći do takvog odstupanja od politike SK-a i druga Tita, tražili korijene i uzroke situacije u kojoj je ustanova s mnogobrojnim partijskim članstvom najsnažnijega sredstva provođenja partijske politike mogla postati predmetom najgrublje manipulacije.

Nakon nizanja konkretnih optužbi na proskribirane urednike organizacija RZ-a donijela je precizne presude.

 

Presuda RZ-u

 

Ogranak Saveza komunista Radija utvrdio je i stupanj pojedinačne odgovornosti članova SK-a i iz članstva isključio:

     Danijela Bučana – zbog djelovanja u Hrvatskom tjedniku, koje je nespojivo s funkcijom koju je obavljao i članstvom u SK-u;

     Srećka Lipovčana – zbog izrazito nacionalističkoga djelovanja i pisanja te zbog pripadništva Uredničkomu kolegiju Hrvatskoga tjednika;
     Peru Kristu – zbog nanošenja povreda ugledu RTZ-a (istodobno je isključen iz RTZ-a, gdje je bio šef RTV centra Dubrovnik);

     Ivu Horvata (šef Dnevnog-informativnoga programa) – zbog pothranjivanja i povlađivanja liderstvu smijenjenoga dijela rukovodstva CK SKH (zabranjeno mu je da obavlja odgovorne novinarske i političke funkcije u RTZ-u). Nadalje:

     Lucija Spajić (direktor RZ-a), koja je prethodno dala ostavku na svoj položaj, kažnjena je opomenom;

     Radovan Vukovojac, šef radioprograma, kažnjen je opomenom;

     Filip Svetić, šef programa Aktualiteta, dobio je javnu kritiku.


Ogranak SK Radija, polazeći od političkih kvalifikacija koje su dane programu RZ-a, iznio je i zahtjev da šef Programa aktualiteta, urednici Zabavno-revijalnoga, Umjetničkog, Obrazovnog i dječjeg programa te urednik Muzičkog programa ne mogu dalje vršiti upravne funkcije na kojima se nalaze. Zatraženo je također da se s funkcija povuku Ivo Tomić, urednik Sportske redakcije, i Stjepan Horvatić, urednik Zagrebačke redakcije, jer su partijski kažnjeni za učinjene propuste i neopreznosti. Zahtjevi su Ogranka SK provedeni. Opomenom je kažnjen Fredi Kramer i zbog privatne suradnje s emisijom Hrvatski sat Radio Toronta. Zbog iste suradnje, ali u manjem opsegu, opomenom je kažnjen i Ivo Tomić. Drugarsko vijeće dalo je i političku kvalifikaciju vanjskoga suradnika komentatora Frane Perića. Ogranak mu je izrekao javnu kritiku, a RZ prekinuo suradnju s njim.

 

Ogranak SK Televizije zaključio je da je u programima došlo do odstupanja od kursa SK-a i širenja ideja masovnoga pokreta do eskalacije nacionalizma, šovinizma i separatizma u političkom životu Hrvatske.

Utvrđena je osobna odgovornost, pa su iz Saveza komunista isključeni:

     Pajo Kanižaj – zbog suradnje u Hrvatskom tjedniku. Podnio je ostavku na članstvo u Radničkom savjetu Televizije i izrečena mu je posljednja opomena pred isključenje iz RTZ-a;

     Branko Ježić – zbog suradnje u Hrvatskom tjedniku;

     Ante Kale – diplomirani ekonomist zaposlen u Odjelu pretplate, zbog širenja nacional-šovinističkih i separatističkih parola i njegova nekritičkog odnosa prema tim parolama.

     Iz Ustanove je isključen Vlado Gotovac, bivši glavni urednik Hrvatskog tjednika, a aktiv novinara Televizije pokrenuo je postupak za njegovo isključenje iz DNH-a.


Direktoru Televizije Tomislavu Goluboviću zbog odgovornosti za nevođenje cjelovite programske politike televizije izrečena je opomena. Ogranak SK-a zatražio je, osim toga, da se Golubović povuče s funkcije direktora televizije, što je on i učinio.

Uredniku Informativnoga programa Ivi Koconu zbog toga je izrečena javna kritika. Na zahtjev Ogranka SK-a on je Radničkomu savjetu podnio ostavku na funkciju urednika Informativnoga programa.

Šef programa Branko Lentić podnio je savjetu RTZ-a ostavku iz zdravstvenih razloga (ogranak je zaključio da je dugo izbivanje zbog bolesti osnovni uzrok neangažiranja Branka Lentića u svojstvu šefa programa).

Mirko Bolfek, urednik emisije Dijalozi, odgovoran je jer nije pružio energičan otpor i podlegao je zahtjevima da intervjuira “lidere”, što im je uz ostalo omogućeno da preko Televizije šire ideje masovnih pokreta i iskrivljuju ocjene političkih situacija u Hrvatskoj.

Uz njih je smijenjen i Hrvoje Juračić, šef Igranoga programa TVZ-a, te više drugih urednika. Svi su raspoređeni na marginalna mjesta u programima.
Za urednika Dramskoga programa Krešu Novosela formirano je Drugarsko vijeće koje treba utvrditi stupanj njegove odgovornosti.
Kritikom je opomenut komentator Milan Gavrović jer je zastupao teze čistih računa i “devize onom tko ih ostvaruje”.

Radna grupa SK RTZ-a razmotrila je osobnu političku i partijsku odgovornost generalnoga direktora Ive Bojanića, s prijedlogom, koji je Konferencija SK RTZ-a prihvatila, da se isključi iz članstva jer je direktno odgovoran što je RTZ unosio idejnu zbrku i političku dezorijentaciju u SKH, što se otvorio idejama masovnoga pokreta, neprijateljskih i kontrarevolucionarnih utjecaja i što se, objektivno, i programski i politički usmjeravao prema nacionalizmu i separatizmu.

Ivo Bojanić bio je do mirovine premješten u analitičku službu RTZ-a, na nenovinarsko, slabije plaćeno radno mjesto. Poslije ga je Sud časti DNH-a trajno isključio iz novinarstva.

Hajka na RTZ-u nije bila usmjerena samo na prokazane novinare. Ništa manji nisu bili ni unutarnji obračuni među karijeristima zaduženima za nastavljanje unutarnjega ideološkog raščišćavanja i pasivnih promatrača promjena. Taj unutarnji hladni rat trebao je održavati rad redakcija pod stalnom političkom napetošću.

Ta represija nikad nije temeljito istražena. Nalazimo je ponekad u sjećanjima pojedinih novinara nakon 1990. Tako je Baldo Ćupić zabilježio kako je bio optužen za nacionalizam jer je izvješćivao za TVZ iz Vele Luke o mitingu na kojem je prije odlaska u Karađorđevo govorio Miko Tripalo. Zamjerili su mu što nije cenzurirao njegove riječi. “Nas mogu smijeniti, a hrvatski narod nikad ne mogu.”

Mihovil Dulčić s RZ-a zabilježio je kako je nakon Karađorđeva ponovo počelo “rashrvaćivanje” hrvatskoga jezika. Ta je praksa na RZ-u zaustavljena u doba Hrvatskoga proljeća. Istaknuti kulturni radnici, posebice lektori na RZ-u i TVZ-u, ugrožavali su svoju egzistenciju kako bi branili hrvatsku riječ, jezičnu raznolikost i bogatstvo. RZ je upornim djelovanjem lektora u sintaksi rečenice učinio silan preokret – razbio Tanjugovu jezičnu konstrukciju,  prilagodivši je hrvatskomu jeziku. Također je zatražena analiza RTV centara u pojedinim gradovima Hrvatske. Direktor RTV centra u Dubrovniku Petar Kriste smijenjen je i udaljen s posla te nakratko uhićen. On se, uz Ivu Bojanića, Vladu Gotovca i Ivana Šibla, nalazio u revolucionarnom komitetu pedesetorice, koji je bio sastavljen po naredbi Josipa Broza Tita.

Na kraju se u progon uključilo i DNH. Vijeće Suda časti uz potvrdu novoga rukovodstva isključilo je iz novinarske profesije ili kaznilo vodeće urednike RTZ-a. Kažnjeni nisu mogli više obnašati vodeće uredničke poslove u svojoj matičnoj kući. Trajno su iz Društva isključeni I. Bojanić, I. Horvat, R. Vukovojac, S. Lipovčan, V. Gotovac i P. Kriste, a kažnjeni su vremenski i uklonjeni sa svojih uredničkih i komentatorskih mjesta F. Perić, D. Car i M. Hanzlovski i dr. Broj smijenjenih i progonjenih novinara nikad nije točno utvrđen.

Hrvatsko novinarstvo izvuklo je iz toga povijesnog razdoblja i pouku da novinari nikad ne smiju za interese politike i političara ići jedni protiv drugih te svoju profesionalnu organizaciju prepustiti interesima političara. Naučili su da svaka vlast koja ugrožava slobodu novinarstva pokazuje svoju despotsku prirodu te da sloboda izražavanja i novinarstva nije jedna od ljudskih sloboda, nego sloboda bez koje nema slobode uopće. A za te slobode treba ponekad platiti cijenu.

Udarom u Karađorđevu na Hrvatsku i hrvatsko novinarstvo jugoslavenski i hrvatski unitaristi i staljinisti objektivno su učinili ono za što je Brežnjevu u Čehoslovačkoj trebala vojna intervencija. Prokazivanje i kažnjavanje novinara i urednika RTZ-a služilo je za zastrašivanje ostalih novinara i upozorenje što im se može dogoditi ako se ne pokore vladajućoj partiji i njezinoj ideologiji. To  stanje potrajalo je do pada Berlinskoga zida i povijesnoga nestajanja komunizma.

Udarom na reforme u Jugoslaviji i represijom nad Hrvatskom, pa i na RTZ, Tito je pokazao svoje trajno opredjeljenje – nespremnost za demokratske reforme i za raskid s boljševičkom praksom te za izmjenom jednostranačke, unitarističke koncepcije Jugoslavije. Nakon gušenja Hrvatskoga proljeća pokazalo se da politička stranka koja isključuje svaku drugu političku alternativu ne može odgovoriti na civilizacijske izazove vremena. Jugoslavija se kretala prema svojemu krvavomu raspletu i raspadu. Nakon Karađorđeva za medijske delikte sudovi su izrekli proljećarima oko 50 prvostupanjskih sudskih presuda s približno 100 godina zatvora. Više od 100 novinara ili 10% članstva DNH prošlo je kroz različite oblike represije. Od svega se hrvatsko novinarstvo nije oporavilo sljedećih 10 godina. Različiti oblici represije nad gotovo 100 000 hrvatskih građana uvjerilo je hrvatsku javnost da reforme toga sustava više neće biti dovoljne i da budućnost treba tražiti u razdruživanju, punoj neovisnosti i demokraciji Hrvatske. Hrvatsko proljeće probudilo je Hrvatsku i pripremilo je da spremno dočeka povijesne mogućnosti nastalih padom Berlinskoga zida i završetkom Hladnoga rata 1989. RTZ i njegovi vodeći novinari iz toga razdoblja dali su tomu bitan prinos. Zato se Hrvatsko proljeće drži uvodnim u stvaranju neovisne i samostalne Republike Hrvatske.

Preuzmi tiskano izdanje

PDF, 25 MB

Tiskano izdanje leksikona