Leksikon radija i televizije

Natrag

radio i hrvatska književnost

Sudionici početka djelovanja Radio Zagreba (RZ) 1926. dijelili su uvjerenje kako »govore čitavomu svijetu« te kako novi medij ima pravo raspolaganja vrijednostima koje su već stvorene: prije svega to je glazba, koja nema jezičnih granica, ali i književnost, koja upravo u jeziku predstavlja svojevrsnu društvenu riznicu ideja. Stoga I. Stern (1926) citira J. Benešića »da je kazalište uzdržavano iz narodnih sredstava, pa se prema tome svima treba dati mogućnost da se njime služe«, nastojeći priskrbiti radiju ne samo prijenose opera nego i pravo na uporabu kulturnih programa. Radio naglašava potrebu za »prijenosom« svih iznimnih vrijednosti (kazališnih, glazbenih, književnih) radi širenja svojih programa izvan elitnih krugova, težeći demokratizaciji i masovnosti kulturne potrošnje. U početcima RZ rabi postojeće žanrovske oblike književnosti, pa se emitiraju ulomci iz romana, D. Freudenreich čita pjesme A. Šenoe, Đ. Arnolda i P. Preradovića, B. Krleža pjesme S. S. Kranjčevića, tu su i M. Begović, S. Batušić (V. Afrić čita njegovu Radio poemu), a pjesničke izbore imaju i F. Galović i A. G. Matoš. Prvaci zagrebačke drame izvode aktovke i dramske fragmente domaćih i stranih autora, a »mladi književnici« (D. Cesarić, D. Tadijanović, O. Delorko, V. Kovačić, V. Vlaisavljević i drugi) 1933. čitaju svoje radove. Radiovezom s Bečom prenosi se Dubrovačka trilogija I. Vojnovića na njemačkom jeziku. Medij radija »posuđuje« od najbližih, starijih medija, kao što su književnost i kazalište, a i početci televizije usko su povezani s medijem filma. Dramske emisije na radiju počinju kao nova tehnička mogućnost »difuzije kazališne umjetnosti« (N. Vončina), a povezuju se s književnošću i glazbom, pa iako veći dio emitiranih priloga prvih tridesetak godina Hrvatskoga radija nije sačuvan (malo se toga snimalo na ploče, najviše se išlo »uživo«), najava prvog natječaja za radiodramu (4. XII. 1926) i prva izvedena radiodrama I. Sanjić (I. Šrepela) Vatra (7. IV. 1927) pokazuju nastojanje za pronalaskom umjetničkoga izričaja najbližega radiju. Jedan od uvjeta (uz to da mora biti »književne vrijednosti«) traži da se ponuđene drame »baziraju isključivo na govorenoj riječi i akustičkim efektima«. Već 1920-ih radio se želi osloboditi »tereta« starih književnih oblika i stvoriti vlastiti medijski umjetnički izraz, a tu će želju poduprijeti i tehnički napredak (mikrofoni, magnetofoni, mogućnost montaže i izravnoga dokumentarnog snimanja itd.). Prva desetljeća radija neka su vrsta »usmene umjetnosti« jer su u programima, novinama ili zapisima suvremenika zabilježeni tek posredno, pa je njihov izvorni oblik uglavnom nepoznat (do 1956. izvedeno je oko 1000 dramskih tekstova za koje se dvoji u kojoj su mjeri sačuvani). Početak radiodrame na Radio Zagrebu slušatelji su komentirali riječima: »Jako dobro, kao da se vidi!«, što je ukazalo na prednosti i slabosti medija koji uskraćuje slušatelju osjet vida, a potiče maštu. Temeljem nastajućih prednosti i tehničkih inovacija, književnost, s kojom radio dijeli dio fantazijskoga supstrata, postaje bitnom sastavnicom emisija iz kulture. Među autorima valja spomenuti M. Krležu, R. Marinkovića, S. Novaka, M. Božića, J. Kaštelana, I. Slamniga, P. Šegedina, A. Šoljana, V. Gotovca, T. Petrasova Marovića te posebno »radijske pisce« kao što su Z. Bajsić, Z. Dirnbach i V. Kuzmanović, koji su, uz mnoge nespomenute, stvorili impresivnu produkciju dramskih emisija nagrađivanih u nas i svijetu. Hrvatska književnost kao radijski predložak najpoznatiji je i najprevođeniji dio naše književnosti u svijetu, te je, uz dokumentarnu dramu, »izvorni proizvod« zagrebačke autorsko-redateljske škole, prisutna na svim međunarodnim festivalima radiodramske umjetnosti. Autori kao što su J. Paljetak, M. Rutić, D. Šorak, S. Lovrenčić, F. Šovagović, D. Tralić, I. Kasumović, N. Zoričić, K. Mesarić, R. Mesarić, V. Vrhovnik, Lj. Pauzin i mnogi drugi nastavljači su modernoga spoja radijskoga i književnoga, odabira dokumenta i njegove radijske interpretacije. Nekoliko tisuća radiodramskih tekstova koristi se u programima Hrvatskoga radija, a dramska fonoteka bitna je biblioteka hrvatske književne baštine i njezine suvremenosti. Uz to, radio je sačuvao različite oblike suradnje s književnošću. Obnova radija 1964. i osnivanje Dramskoga i Trećega programa, uz aktualno praćenje i vrjednovanje književnih zbivanja u zemlji i svijetu, otvorili su velike mogućnosti promicanja domaće i strane književne proizvodnje. Radio je tako sačuvao vlastitu povijest odnosa s književnošću, koja – od emisija za djecu Pričam ti priču, izbora iz proznoga i poetskoga stvaralaštva, književnih antologija do igrane radiodrame i dokumentarne radiodrame, književne kritike i časopisa (Treći program) te biblioteke Hrvatski radio – na obostranu korist traje i do danas.

Prožimanje, suradnja medija i shvaćanje njihove globalne komunikacijske važnosti za nacionalno i kulturno ozračje iniciraju i stvaraju prostore uvećane kreativnosti, a tu okupljajuću snagu, prema svjedočenju I. Bojanića, omogućila je upravo svojevremena modernizacija i obogaćivanje programa radija i novonastaloga televizijskog medija.

Preuzmi tiskano izdanje

PDF, 25 MB

Tiskano izdanje leksikona