Leksikon radija i televizije

Natrag

javna radiotelevizija

(engl. Public Service Broadcasting, akr. PSB), vrsta radijske i/ili TV organizacije koja svoju djelatnost temelji na načelima javnoga servisa. S obzirom na razvoj i širenje novih komunikacijskih tehnologija umjesto termina javna radiotelevizija danas se koristi termin PSM (engl. Public Service Media – mediji javnog servisa). Model je oblikovan u Velikoj Britaniji na početku razvoja radiodifuzijske djelatnosti. Parlamentarno povjerenstvo kojim je predsjedao grof Crawford preporučilo je 1926. da radiodifuzijska djelatnost ne bi smjela biti pod izravnim nadzorom države, ali ni potpuno komercijalizirana, da treba biti monopol države, ustrojena kao neprofitna djelatnost te da se nadzor povjeri odboru “mudrih i neovisnih” ljudi. Vlada je prihvatila preporuke, otkupila od privatnih vlasnika BBC i 1927. pretvorila ga u javnu korporaciju pod nadzorom Vijeća guvernera (Board of Governors), članove kojega imenuje monarh na prijedlog vlade, a osnovni je preduvjet da to budu istaknuti pojedinci iz javnog života koji se prije nisu profesionalno bavili radiodifuzijom (Vijeće je 2007. zamijenio BBC Trust). Takav oblik nadzora s vremenom su preuzele i mnoge europske zemlje. U Njemačkoj je radio prepušten privatnom sektoru, ali pod čvrstim nadzorom Državne pošte (Reichpost), koja je prikupljala pretplatu, dijelila je postajama i bila ovlaštena za cenzuru. Već 1926. pošta i vlasnici postaja složili su se da, za razliku od novina, radio mora biti strogo politički neutralan. Za provedbu toga načela svaka postaja osnovala je Povjerenstvo za politički nadzor. Bio je to početak modela radiodifuzijske skupštine, koja je nakon II. svjetskog rata zadužena za nadzor radija i televizije. Uz Njemačku takav model imaju Austrija i Rusija. Nadzorna tijela javne radiotelevizije oblikuju programske smjernice i strukturu programa, utvrđuju društvene ciljeve programa, nadziru njihovu provedbu te poštivanje profesionalnih i etičkih normi. U većini zemalja imenuju direktore javnih RTV organizacija. Obično se osnivaju odlukom parlamenta, vlade ili suverena, ali za razliku od državne radiotelevizije uživaju visok stupanj uredničke i novinarske neovisnosti. Uvođenje satelitskog emitiranja 1980-ih dovelo je do ukidanja monopola na radiodifuziju. Naglo povećanje broja raspoloživih kanala i frekvencija te velik broj novih privatnih radija i televizija smanjili su utjecaj i gledanost javnih RTV tvrtki, no u većini europskih zemalja javne TV zadržale su relativno visoku gledanost (30–65%). Financiraju se pretežno javnim sredstvima (pretplata/pristojba, dotacija), prodajom programa i drugih usluga, a u većini zemalja i prihodima od oglašavanja. Iznos godišnje RTV pretplate/pristojbe (2014) kreće se od 5,80 € (Albanija) do 385 € (Švicarska). Europske javne radiotelevizije obično su jedinstvene ustanove, a ponegdje su TV i radio odijeljeni. Uspostavljene kao strogo centralizirane organizacije, javne televizije u posljednjih nekoliko desetljeća provode decentralizaciju, jačajući programsku, produkcijsku i financijsku autonomiju regionalnih studija i podružnica. Pojava novih komunikacijskih tehnologija dovela je do propitivanja svrhe njihova postojanja, no čvrsto ih brane i Europska unija i Vijeće Europe, držeći ih neraskidivim i nezamjenjivim dijelom europskoga kulturnog, društvenog i demokratskog krajolika. (javna radiotelevizija u SAD-u PBS)

Preuzmi tiskano izdanje

PDF, 25 MB

Tiskano izdanje leksikona