Leksikon radija i televizije

Natrag

Hrvatska radiotelevizija u Domovinskom ratu

Hrvatska radiotelevizija (HRT) imala je u svojoj povijesti važnu ulogu u obrambenom ratu za neovisnost i cjelovitost hrvatske države protiv udruženih velikosrpskih snaga i Jugoslavenske narodne armije (JNA). Agresiji je prethodila pobuna velikosrpskih ekstremista u Hrvatskoj. Na strategijskoj razini Domovinski rat sastoji se od triju etapa i u svakoj je HRT imao svoj važan profesionalni zadatak. Prva traje od kolovoza 1990. do početka 1992. U tom je razdoblju izvršena otvorena agresija na Hrvatsku i okupirana četvrtina njezina teritorija. U drugoj etapi, od siječnja 1992. i međunarodnoga priznanja Hrvatske do svibnja 1995, došlo je do razmještanja mirovnih snaga UN-a duž crta prekida vatre. Treća etapa trajala je od svibnja do kolovoza 1995, i u tom je razdoblju vojno-redarstvenim operacijama Bljesak i Oluja oslobođen najveći dio okupiranoga teritorija Hrvatske. Preostalo okupirano područje u hrvatskom Podunavlju mirnim je putem integrirano 1997.


Za djelovanje HRT-a najizazovniji su bili zadatci u prvoj fazi obrambenoga rata jer je trebalo ne samo izgraditi novi informativni sustav nego se organizacijski, kadrovski i programski pripremiti za djelovanje u ratnim okolnostima. Od jeseni 1990. znatno se mijenjala programska shema HRT-a. Eskalacijom političkoga i psihološko-propagandnoga pritiska na novi državni vrh (npr. film Kontraobavještajne službe o generalu Martinu Špegelju ), a potom održavanjem oružanih operacija u Hrvatskoj i Sloveniji u prvom polugodištu 1991, te promjene postaju sve opsežnije. Prvi je program ozbiljan, služben, pretežno informativno-obrazovnog sadržaja. Pretežu informativne emisije koje prate zbivanja u Hrvatskoj, u susjednim zemljama i u svijetu. Diplomatska aktivnost u svezi s Hrvatskom velika je i složena, a o njoj se trebalo informirati hrvatsku javnost i objasniti međunarodne motive, interese i igre oko Hrvatske.

 

Odvajanje od sustava JRT-a 3. XI. 1990. stvorilo je potrebu proizvodnje novih sadržaja kako bi se nadoknadila količina programa koju je HRT inače primao iz drugih studija udruženih u Jugoslavensku radioteleviziju (JRT). Drugi program  bio je prilagođen gledateljima koji su se, usprkos dramatičnim događajima, željeli opustiti uz TV ekran; prikazivao je stoga sportske emisije, zabavne serije, show programe i slično. Godine 1991. pokrenut je HTV3. Osim dnevnih emisija počeo je emitirati Gardijadu, kasnovečernji projekt posvećen hrvatskim braniteljima. Kao program uživo sastojao se od reportaža s prve crte bojišnice, glazbenih brojeva te poruka branitelja prijateljima i obiteljima. Gardijada je bila toliko gledana da su, prema podatcima koje je uredništvo dobivalo s terena, branitelji povlačili kablove i nekoliko stotina metara da bi je mogli gledati i u rovovima. Nakon raketiranja odašiljača na Sljemenu (16. IX. i 4. X) prestaje proizvodnja programa HTV3, a na njegovim se frekvencijama još nekoliko mjeseci reemitirao program Za slobodu s HTV1. Gardijada se do 1992. nastavila emitirati na HTV2, a na istom kanalu osmišljen je dječji program Malavizija, koji je bio namijenjen djeci kao psihološko rasterećenje. Agresija na Hrvatsku, veliki broj prognanika i izbjeglica, pitanje opskrbe i složene međunarodne okolnosti izazvali su promjenu u izgledu i rasporedu emitiranja te uvođenje novih emisija, a organizacijska shema prilagođena je tim zadatcima. Osobito je bitno da se od 29. VIII. 1991. na HTV-u počeo emitirati mozaični program Za slobodu. Bila je riječ o uređivačkom aktu, kojim se i na simboličkoj razini demonstrirao prijelaz iz redovite sheme u ratni program. U pripremi i realizaciji sudjelovali su svi programski dijelovi. Direktor programa tada je bio Miroslav Lilić, odgovorni urednik Informativnoga programa (IP) Tomislav Marčinko, a urednica programa Za slobodu Marija Nemčić. Važan dio programa jest Hrvatska danas, u kojoj se javljaju dopisnici iz studija širom Hrvatske. Jutarnji TV magazin Dobro jutro, Hrvatska pokrenut je 1992. kao mozaik izravnih uključivanja regionalnih redakcija i deska IP-a, kontakata s novinarima na terenu te razgovora s gostima u studiju; također je inicirao brojne humanitarne akcije. Njegovi prvi urednici bili su M. Nemčić i Ivica Zadro.

 

Osim redovitih informativnih emisija, redakcija IP-a s TV centrima i dopisništvima te uz pomoć brojnih amatera koji su snimali zbivanja i dopremali materijale u HTV, emitirala je kratke emisije vijesti, prema potrebi prekidajući program. Na ekranu su vrlo ažurno ispisivana imena mjesta za koja je proglašena uzbuna. Program je trajao 24 sata i kao stalni izvor najnužnijih informacija uvelike pomagao ljudima pri orijentaciji u sasvim novim okolnostima. I druge redakcije prilagođuju produkciju ratnim prilikama. Glavninu tereta nosile su redakcije IP-a i snimateljske ekipe. Prvih nekoliko mjeseci te su poslove operativno koordinirali iskusni novinari Drago Flego, Muharem Kulenović i Geza Stantić.

 

Obrazovni program televizije prikazuje Ratnu školu. Taj se program emitirao od 11. XI. 1991. i trajao je do lipnja 1992. Sličnu emisiju ima i Hrvatski radio (HR), Ratnu radioškolu, koja je na radiovalovima dvaput dnevno od listopada 1991. do rujna 1992. U srpnju 1991. počinje emitiranje emisije Slikom na sliku (prvotno Slika na sliku), koja je, u kasnom večernjem terminu, prikazivala događaje iz Hrvatske i iz zemalja na prostoru bivše Jugoslavije i reagiranja u svijetu na hrvatske prilike. Iako je voditelja bilo više, gledatelji se najviše sjećaju Denisa Latina i Dubravka Merlića. Zbog priloga stranih televizija koji se nisu podudarali sa službenim viđenjem, emisija je često u javnosti budila burne rasprave. Ratni program HR-a oblikovao je Miljenko Pajalić, a glavna urednica IP-a bila je Ivanka Lučev. Organizirana je razgranata dopisnička mreža i prilagođena programu u ratnim uvjetima. Pokrenuta je emisija za prognanike i ratne stradalnike Dobar dan, ovdje Hrvatski radio. Istaknuti ciljevi napada agresora bili su odašiljači i radiotelevizijska središta. Zbog toga je kontinuirano emitiranje radijskih programa bio složen problem. Raketiranjem odašiljača na Sljemenu nakratko je dio slušateljstva bio prikraćen za radijsku informaciju. Tako je ostvaren plan o prebacivanju signala i umrežavanju lokalnih radiopostaja u nekoliko prstenova. Sustav je razradio urednik HR-a Marko Sapunar. Radio Sljeme povezuje 55 lokalnih radiopostaja i oblikuje zajedničku emisiju S domovinskih ratišta. Autorica i voditeljica emisije bila je Marina Mučalo. Zapažene radijske emisije posvećene prognanicima i izbjeglicama osmislila je i vodila urednica Jadranka Kosor. Kako bi se osiguralo emitiranje HTV-a i u slučaju napada na RTV centar na Prisavlju, utvrđeno je nekoliko pričuvnih pozicija opremljenih za autonomnu produkciju i uključivanje u sustav emitiranja. Planiranjem i provedbom tih mjera rukovodio je Jerko Vukov. Glazba je bila vrlo prisutna u svim programima HRT-a. Osobito je snažno odjeknula domoljubna pjesma Moja domovina, koja se emitirala na televiziji i radiju, a u kojoj su sudjelovali tada vodeći izvođači zabavne glazbe. Na uređivačku politiku HRT-a u tom razdoblju imala je utjecaj i posebna uredba o informativnoj djelatnosti za vrijeme ratnoga stanja ili u slučaju neposredne ugroženosti neovisnosti i jedinstva Republike Hrvatske. Uredbu je donio predsjednik Republike dr. Franjo Tuđman 3. X. 1991. Formiran je i informativni stožer u koji je ušlo više vodećih hrvatskih novinara. Stožer je imao najšira ovlaštenja, mogao je smjenjivati direktore i urednike u medijima u državnom i društvenom vlasništvu. Za kršenje pravila uredbe bila je predviđena zatvorska kazna od tri do pet godina zatvora.

 

Prvi ratni izvjestitelji bili su novinari RTV centara i dopisnici lokalnih radiopostaja. Ti su izvjestitelji i centri HTV-a i prvi na udaru agresora, posebice garnizona JNA unutar gradova. U tom sustavu izvješćivanja najizloženiji su bili novinari i urednici Hrvatskoga radija Vukovar, Beloga Manastira, Siska, Karlovca, Zadra, Šibenika, Dubrovnika, Splita, Vinkovaca, Županje, Slavonskoga Broda, Varaždina, Gospića, Duge Rese, Delnica, Sinja, Slunja, Okučana, Drniša i dr.

 

Kako bi se osigurala potpuna informacija na cijeloj crti obrane, Uprava HRT-a organizirala je posebne ratne studije uz bojišnicu, u kojima su radile ekipe novinara, snimatelja, RTV tehničara, vozača i tehničkoga osoblja. Novinarski i snimateljski sastav često se mijenjao, brojni su novinari i snimatelji iz Zagreba odlazili i vraćali se u područne studije i dopisništva u različitim etapama ratnih djelovanja. Najopasnije razdoblje za djelovanje bilo je do siječnja 1992, kad je RH međunarodno priznata. Ratni studio u Vukovaru uspostavljen je 3. V. 1991, dan nakon pokolja hrvatskih redarstvenika u Borovu Selu, u sastavu Vladimir Rončević, Boris Vehar, Predrag Grubić i Vlado Miholjević iz riječkoga HTV centra te Žarko Plevnik s osječkom ekipom i Martin Vuković iz Zagreba. Prije uspostave studija iz Vukovara izvještavaju Nedžad Haznadar i snimatelj Viktor Penezić. Iz Vukovara se javljaju i Siniša Glavašević, Josip Esterajher, Alemka Mirković, Višnja Kamenski, Zdravko Šeremet, Vesna Vuković i Krunoslava Banić. Nakon okupacije Petrinje Hrvatski radio Petrinja javlja se iz Siska. Tamo su Vjekoslav Kušan, Željko Krznarić, Antun Petračić i Valentina Gajšek.

 

Od 1991. u ratnim uvjetima javlja se Hrvatski radio Gospić; tamo su Ivica Šubarić i Marin Smolčić. Iz Centra u Karlovcu izvještavaju Mladen Stubljar i Josip Grdina, a vodi ga, poslije i Centar u Sisku, Slavko Cvitković. Iz Zadra izvještavaju Marko Vasilj, Jozo Balić, Ivica Nikpalj, Drago Čulina, Božidar Šimunić, Sandra Petričić, Vladimir Rončević, Stanko Čulina i Zdravko Kleva. Vedran Benić javlja se iz Dubrovnika, odakle izvještava i Ivo Šipek, a povremeno dolaze i drugi novinari. Iz centra Split i s terena izvještavaju Željko Rogošić, Heni Erceg, Nada Šurjak, Ante Ivanković, Mladen Mateljan, Ivo Šipek, Marinko Ćavar i Vladimir Rončević. Iz Šibenika se javlja Ante Granik, iz Drniša Ante Vukušić, iz Stona i Neuma Pero Štrbe. Ratni centar u Osijeku vodi Darko Uranjek. U njemu su Žarko Plevnik, Saša Kopljar, Gradimir Agbaba, Zvonimir Unkić, Miroslav Gantar, Božidar Senčar, Renata Ostović, Darko Uranjek, Nikola Kristić, Saša Kopljar i Vladimir Rončević. Iz centra u Sisku javljaju se Denis Latin, Ljiljana Bunjevac Filipović, Vladimir Rončević, Maja Sever i Igor Mirković. Centar za Baniju vodi Luka Mitrović; iz njega izvještavaju Željko Grgurić i Tomislav Belavić. Iz Mostara se javljaju Antonio Pehar i Smiljko Šagolj.

 

Iz Zagreba na teren odlaze Gradimir Agbaba, Radomir Papo, Oliver Dražić, Zvonko Božinović, Željko Korpar, Renato Kunić, Mišo Lučić, Elizabeta Gojan, Joško Martinović, Silvana Menđušić, Tihomir Ladišić, Sanja Pražen, Ivica Raić, Darko Dovranić, Naco Oster, Ana Vonić, Željko Valčić, Melinda Kurilj, Branka Bilić, Sunčica Findak, Branimir Bilić, Vanja Sutlić, Slavica Lukić, Tanja Vučičević, Ivica Blažičko, Perica Martinović, Vesna Karuza, Zdenka Kardum i Mladen Stubljar, Snježana Dukić, Ljubica Malobabić, Iva Jurišić, Tatjana Mautner, Slavko Milas, Mladen Trnski, Zvonko Zmazek, Martin Smolčić, Mirko Hunjadi.

 

Tijekom Domovinskoga rata brojni su snimatelji HTV-a, gotovo svi stalno zaposleni, odlazili na teren kao ratni reporteri. Neki su ostajali dulje, neki kraće. Iz Zagreba su odlazili Hrvoje Milivojević, Radovan Lauš, Zlatko Sokolović, Damir Glavaš, Vjeran Fio, Mario Prgić, Tvrtko Mršić, Danilo Fleck, Damir Bednjanec, Ivica Meteš, Dragutin Ramađa, Mihail Ostrovidov, Gordan Lederer, Žarko Kaić, Dragan Ruljančić, Ljubomir Becić, Branko Jaklin, Vladimir Trauber, Marijan Perčinić, Davor Marić, Ilija Lekić, Marin Trošelj, Branko Cahun, Tomislav Kovačić, Karmelo Kursar, Miljenko Bolanča, Silvestar Kolbas, Zlatko Milošević, Branko Capponi, Vlado Klasnić, Mario Perušina, Ante Jakaša, Miro Marčetić i dr. Niz slobodnih snimatelja također je radio za HRT. Bili su to Mario Sladić, Dražen Šimić, Darko Šuvak, Silvio Jasenković, Zoran Drakulić, Goran Mećava, Zoran Janković, Dragan Marković, Boris Turković, Viktor Penezić, Saša Kavić, Boris Poljak, Branko Linta, Slobodan Trninić i dr. U Osijeku i njegovom širem području snimali su Slavko Zbodulja, Mario Romulić, Željko Ognjenović, u Bjelovaru Boris Zegnal i Igor Tukša, u Sisku Mihajlo Gajdek, u Rijeci Boris Vehar, u Splitu Joško Bojić, Albert Altarac, Andrija Pivčević, Pero Granić, u Šibeniku Davor Šarić i Šime Strikoman, u Zadru Dinko Denona, Dražen Koluder, Ivo Govorčin, Marko Anzulović, u Dubrovniku Dragan Banović i Ante Peruša, u Metkoviću Hrvoje Šakota. Često su materijale prikupljale osobe koje nisu bile profesionalci: jednostavno, na licu mjesta stjecajem ratnih okolnosti bile su nešto prije profesionalnih ekipa. Bili su to policajci, videoamateri, lokalni fotografi (npr. Franjo Živković, policajac iz Vinkovaca). Neki od njih poslije su postali snimatelji HRT-a, npr. Srećko Bačun, koji je izvještavao iz Vukovara, Pero Barić iz Posavine, Pero Štrbe iz Širokoga Brijega, Petar Malbaša iz Sinja.

 

Za Domovinskoga rata, posebno 1991–92, u ENG ekipi uz snimatelja morao je biti i tehničar/tonski snimatelj s obzirom na to da se snimka s kamere pohranjivala u odvojeni kazetni snimač spojen 1,5 m dugačkim kabelom, koji je zajedno s mikrofonom nosio tehničar. Zbog toga su mnogi ENG tehničari/tonski snimatelji odrađivali snimanja i slali izvješća s prvih ratnih crta bojišnice, a djelovali su u centrima u:

 

1. Zagrebu: Davorin Slivarić, Dragan Krička, Srđan Jadrijević, Damir Mahović, Dražen Šimić, Nikica Mihaliček, Zoran Butulija, Tihomil Drobec, Marko Osenički
2. Osijeku: Hrvoje Tolić, Zoran Kvesić, Dalio Žilić, Veljko Žinić,  Ivan Brezić (iz Slavonskoga Broda)
3. Zadru: Srđan Kalogjera, Davor Bukvić, Marijan Skazlić, Stipe Surać, Vedran Zrilić
4. Dubrovniku:   Mato Kristović, Srećko Bilopavlović (vanjski suradnik)
5. Rijeci: Vladimir Miholjević, Branko Oužecki, Predrag Grubić, Boris Vehar     
6. Splitu: Ivo Poljak i Ante Marinović (od 1993. kao snimatelji), Edi Urem.

I mnogi drugi tehničari izmjenjivali su se s njima na terenu s dužim ili kraćim razdobljima, a ne smijemo zaboraviti ni brojne vozače koji su se, radeći svoj posao, također izlagali pogibelji.

 

Snimatelji i reporteri HRT-a bili su ne samo na prvoj crti bojišnice nego i prvi na udaru agresora. Televizijska slika nije unosila u naše domove samo strahote rata te hrabrost i izdržljivost vojnika na bojištu nego je i svijetu prikazivala pravo lice rata i zločine agresora. Trajne dokumente o stanju na bojišnicama ostavili su nam snimatelji Gordan Lederer i Žarko Kaić, koji su ubijeni na ratnom zadatku, dok je tehničar Dragan Krička bio ranjen.

 

Odašiljači i veze (OIV) te stručnjaci koji su ih vodili na neposrednom zadatku održavanja bili su na posebnom udaru agresora. Program nametanja informativne blokade bio je dio strategije okupacije Hrvatske. Od prvih dana agresije JNA je blokirala pristup odašiljačima Lička Plješivica i Ćelevac. Agresor je zatim okupirao odašiljač Belje, uništio odašiljače Tovarnik, Borince i Srđ, a teško oštetio odašiljače Zadar, Deanovac, Sunj, Papuk, Milkovci, Biokovo i Stipanov Grič. Lakše je oštetio osam radijskih postaja, a 16. IX. i 4. X. 1991. agresorski helikopteri raketirali su i oštetili odašiljač na Sljemenu. Uza sva razaranja sustav OIV-a ostao je aktivan, što je omogućeno gradnjom pričuvnih odašiljačkih lokacija i ustava mikrovalnih veza. Planiranjem i provedbom rukovodio je Nikola Perčin sa suradnicima. Zagreb je povezan s jugom tzv. plavom magistralom (od Učke preko jadranskih otoka do Labinštice), a s istokom tzv. zelenom magistralom (uzduž mađarske granice do Papuka). Radijski i TV programi odašiljani su s 32 pričuvne lokacije, što je omogućilo kontinuitet pokrivanja programima HRT-a.

 

Pomoć u emitiranju daju i Slovenija i Austrija. Za slanje informacija o agresiji u svijet posebno su bili važni odašiljačko-prijamna satelitska postaja HRT-a u sustavu EBU-a koju je OIV postavio na prostoru novoga Doma HRT-a još 1990. te satelit Eutelsat I. preko kojega se počeo emitirati program HRT-a 1991.


Kao bitan podatak valja spomenuti da je nakon oslobodilačkih akcija Bljesak i Oluja Radio Sljeme osnovao Hrvatski radio Okučane i Radio Slunj te neko vrijeme pripremao njihov program, a nakon akcije Oluja, već 6. kolovoza 1995, u Kninu je s emitiranjem počeo novi radijski program HRT-a Radio Knin. U Kninu je postavljen i privremeni televizijski studio, koji je radio pet dana i iz kojega su se novinari HRT-a javljali uživo.

 

Generalni direktor HRT-a u najvećem djelu Domovinskoga rata bio je Antun Vrdoljak (4. III. 1991 – 5. II. 1995), a krajem toga razdoblja Ivan Parać (6. II. 1995 – 6. II. 1996).

 
Za ratno izvješćivanje Hrvatsko novinarsko društvo (HND) dodijelilo je posebne nagrade sljedećim radiotelevizijskim djelatnicima: za novinara godine proglašen je Žarko Plevnik, a nagradu Zlatno pero dobili su Nedžad Haznadar, Nada Glad, Ante Ivanković, Dubravka Družinec i Maksim Jurjević. Nagradu Zlatna kamera dobili su Žarko Kaić (postmrtno) i Mario Romulić. HND je ustanovio posebnu nagradu Žarko Kaić te odao posebno priznanje ratnoj redakciji HR Vukovar, koja će ostati primjer istinske profesionalne požrtvovnosti.

 

U Domovinskom ratu poginuli su Gordan Lederer i Žarko Kaić, snimatelji HRT-a, Zorislav Belavić, izvjestitelj Hrvatskoga radija Karlovac, Ivan Mašić, izvjestitelj Hrvatskoga radija Baranja, Đuro Podboj, ubijen na odašiljaču Belje, Nikola Stojanac, šef tehničke ekipe HTV-ova studija Rijeka kraj Gospića. Na Hrvatskom radiju Vukovar ostali su do kraja na svom radnom mjestu, bili zarobljeni i ubijeni novinar Siniša Glavašević i radijski tehničar Branimir Polovina. U Vukovaru su ubijeni i Vladimir Levar i Danilo Hardi, novinari Vinkovačkoga lista i povremeni izvjestitelji HR-a. Poginuo je Željko Ružičić, novinar u BiH i dopisnik HR-a, te Živko Krstičević, snimatelj WTN (SAD), fotoreporter Pavo Urban, Stjepan Penić, izvjestitelj Glasa Slavonije, Zlato Purgar, izvjestitelj tjednika Borovo, Tihomir Tunuković, snimatelj BBC-ja.

 

Već u prvom razdoblju Domovinskoga rata strani su dopisnici uočili da za agresore JNA oznaka press nije zaštita novinara na profesionalnom radu, nego razlog za ubijanje ili onesposobljavanje u obavljanju novinarske dužnosti. Tretirani su kao neprijateljski vojnici. Do 17. X. 1991. na prostoru Hrvatske ubijeno je 14 ratnih izvjestitelja, a ranjeno ili zlostavljano oko 170. Prigodom Svjetskoga dana medija 3. V. 1994. Međunarodna federacija novinara objavila je da su dotad na području Hrvatske i BiH velikosrpske agresorske snage ubile 66, a ranile više od 200 novinara, snimatelja i članova tehničkih službi.


Zbor ratnih izvjestitelja – članovi

 

Anzulović Marko

Babić Rene

Bašić Goran

Beck Branimir

Bednjanec Damir

Bednjički Zlatko

Benić Vedran

Bilodjerić Jurica

Blaži Tomislav

Bohović Antun

Božinović Zvonko

Budetić Ivan

Bukvić Davor

Conjar Zvonko

Čulina Stanko

Ćavar Marinko

Ćorić Antoni

Denona Dinko

Dobrović Ana

Dovranić Darko

Dražić Oliver

Dujmić Marija

Đurašin Hrvoje

Đurđević Božica

Filipović Bunjevac Ljiljana

Filipović Stjepan

Findak-Žigić Sunčica

Fuček Zdravko

Glavaš Damir

Golik Ivica

Grubić Predrag

Grujić Željka

Hofšauer-Bajto Amoreta

Homa Dalibor

Homa Melita

Hudolin Vjekoslav

Iljadica Davor

Jovičić Momir

Jović Rodoljub

Kabok Zoltan

Karačić Miljenko

Kardum Zdenka

Kleva Zdravko

Kolačko Zdenko

Kovačević Željko

Kožul Damir

Kranjec Marijana

Kristić Nikola

Kristović Mato

Krstić Ivanišević Vedrana

Krželj Josip (Joško)

Kumbrija Vladimir

Kurilj Antunović Melinda

Kuzmanić Sandra

Kvesić Zoran

Lačanin Miroslav

Laszowski Svjetlana

Lemešić Dragica

Lukić Sani

Ljubetić Pjero

Mačak Damir

Mađer Verica

Magdić Lovorko

Magušić Davor

Maleš Zoran

Marčinko Ilija

Marić Davor

Marinković Jadran

Marinović-Anđel Ante

Mautner Tatjana

Mihalj Emanuel

Milas Mirta

Mojaš Davor

Naglić Ognjen

Najvirt Sanja

Obradović Jelena

Očašić Vedran

Oster Naco

Ostović Renata

Ostrman Dražen

Oužecki Branko

Pajkin Toni

Pavčec Dubravko

Petrinović Marija

Plavec Željko

Poljak Ivo

Ponoš Antun

Pralas Ivica

Prenđa Anita

Prgomet Antun

Rabuzin-Pavić Sanja

Račić Sanja

Radun Špehar Silvana

Rako Ante

Reitober Karlo

Rončević Vladimir

Rotim Goran

Rožman Božidar

Rušinović Zdravko

Sabolić Igor

Sakoman Dragutin

Skazlić Marijan

Šarić Jasna

Šimunić Božidar

Škorić Zvonimir

Štrbe Pero

Šurjak Nada

Takač Krešimir

Tankosić Saša

Tomaš Dino

Tomić Dragan

Trogrlić Željko

Tukša Igor

Turčić Ivan

Urem Edi

Valčić Željko

Varlaj Ranko

Vincetić Vlado

Vukoja Dubravka

Vukosavljević Tihomir

Vuković Martin

Zebić Mladen

Zrilić Vedran

Žilić Dalio


 

Počasni članovi


Altarac Albert

Baković Michael

Čorić Vladimir

Ćuk Slavko

Dragušica Dražen

Govorčin Ivo

Granić Petar

Ivković Đorđe

Janoši Karolj

Kalinić Ahačić Nataša

Kalođera Srđan

Kuna Branko

Mađer Verica

Meteš Ivan

Milas Slavko

Nikolić Antun

Osenički Marko

Pek Branko

Peruša Ante

Pipunić Božidar

Plevnik Žarko

Repić Robert

Rosan Milan

Sertić Ivica

Šimičić Slavko

Tomić Jeronim

Trošelj Marin

Turčić Ivan

Vehar Boris

Višnjak Zdravko

Vučković Borislav

Žilić Dražen

Preuzmi tiskano izdanje

PDF, 25 MB

Tiskano izdanje leksikona