Leksikon radija i televizije

Natrag

digitalni videoformati

općenito, standardizirani formati koji se koriste za studijsku proizvodnju digitalnoga videosignala, razmjenu, pohranjivanje na digitalne medije (tvrdi disk, statička “flash” memorija i dr.), emitiranje digitalne televizije, prijenos preko otvorene mreže interneta i dr. Za studijsku proizvodnju digitalnoga videosignala koriste se nekomprimirani formati. Detaljni standardi nesažetoga digitalnog videosignala standardne kvalitete (SDTV) za zemlje koje rabe osnovni TV standard 625/50 i 525/60 definirani su u međunarodnoj preporuci ITU-R BT.601. Postoji više osnovnih takvih formata. Dijele se u dvije grupe, s uzorkovanjem 13,5 i 18 MHz. Zajednička im je impulsno kodna modulacija s jednolikom kvantizacijom i kvantizacija s osam (opcija 10) bitova. Svaka grupa se dijeli u dvije podgrupe, 4:2:2 i 4:4:4, što predstavlja odnos frekvencija uzorkovanja za luminantnu i dvije krominantne komponente videosignala. Grupa 13,5 MHz koristi se za slike s odnosom stranica 4:3 i 16:9, a grupa 18 MHz predviđena je za slike 16:9 s većom rezolucijom od one kod 13,5 MHz. Slični standardi definirani su i za HDTV i UHDTV signale. Za snimanje AV signala nekad su se koristili isključivo magnetoskopi, pa su se razvili brojni magnetoskopski formati. Razvojem nelinearnih medija za potrebe snimanja, obradbe i emitiranja dio se magnetoskopskih formata (IMX, DVC PRO, DVC PRO HD i dr.) zadržao, a razvili su se brojni datotečni formati (engl. file formats), koji definiraju standarde kodiranja AV zapisa i metapodatke. Datotečni formati sastoje se od kontejner formata (omotača, engl. wrapper) i kodeka (koder/dekoder). Omotač opisuje strukturu datoteke, npr. fizičku lokaciju spremanja segmetata i način umetanja različitih kodeka u datoteku. Omotač može istodobno nositi kodeke zvuka i kodeke videa. Kod videoformata omotač se koristi za pakiranje videa i njegovih dodatnih komponenata (audio, metapodatci), a prepoznaje se po ekstenziji datoteke, npr. .MXF, .AVI, .MP4, .MOV i dr. Kodek je način kodiranja zvuka i/ili slike u niz bitova, a kvaliteta zapisa ovisi o kvaliteti izvornog signala i efikasnosti sažimanja. Slikovito, omotač je nosač, a kodek predstavlja sadržaj. Bitna značajka toga odnosa jest da omotač može sadržavati mnogo različitih vrsta kodeka, a neovisno o omotaču kodek određuje namjenu i kvalitetu AV zapisa. Vrsta videoformata podrazumijeva oboje: kontejner i kodek, npr: .AVI datoteka (omotač) s MPEG4/AVC podatcima (kodek). Videoformati se razlikuju prema brzini prijenosa (engl. Bit rate), broju elemenata slike (rezolucija), broju slika u sekundi i dr. S obzirom na svrhu korištenja razvili su se brojni datotečni formati, od kojih su najvažniji MPEG IMX, MPEG HD, MPEG HD422.

Preuzmi tiskano izdanje

PDF, 25 MB

Tiskano izdanje leksikona