Leksikon radija i televizije

Natrag

digitalni audioformati

općenito, standardizirani formati koji se koriste za razmjenu digitalnog audiosignala među različitim audiouređajima u realnom vremenu, za pohranjivanje na digitalne medije (tvrdi disk, statička “flash” memorija i dr.), za emitiranje digitalnog radija ili za emitiranje unutar digitalnoga televizijskog signala, za prijenos preko otvorene mreže interneta i dr. Za razmjenu digitalnoga audiosignala među različitim audiouređajima u realnom vremenu koriste se nekomprimirani formati. Tako AES/EBU format, standardiziran 1985, ima mogućnost prijenosa dva digitalna linearna PCM audiokanala (stereo), rezolucije do 24 bita, pri frekvenciji uzorkovanja od 44,1 ili 48 kHz preko simetričnoga ili asimetričnoga žičanog voda ili optičkoga kabela. MADI format, koncipiran u osnovi kao i AES/EBU, ima mogućnost prijenosa do 64 digitalna linearna PCM audiokanala, pa se koristi za povezivanje višekanalnih audiouređaja, kao npr. tonskoga miješala s radnom stanicom višekanalnoga snimača. Sve bržim razvojem IT tehnologije i računalnih mreža u novije su vrijeme razvijeni formati za prijenos digitalnog audiosignala preko računalnih mreža. Jedan od takvih danas u primjeni jest DANTE (akr. od engl. Digital Audio Network Through Ethernet) višekanalni format. S pomoću njega moguće je u realnom vremenu prenijeti do 1024 digitalna linearna PCM audiokanala rezolucije do 32 bita, pri frekvenciji uzorkovanja do 192 kHz, uz vrijeme kašnjenja (latenciju) do 150 mikrosekundi. Sličan je spomenutomu formatu, također temeljen na upotrebi računalne mreže, RAVENNA format, standardizacija kojega je u tijeku. Također je 2013. AES organizacija razvila AES 67 standard, čiji protokol Layer 3 pruža mogućnost rada u kombinaciji s ostalim postojećim mrežnim IP standardima kao, što su npr. DANTE; RAVENNA, LIVEWIRE, Q-LAN. Za sve ostale namjene pretežno se koriste komprimirani formati. Od formata s reduciranom količinom digitalnih podataka veći dio njih ujedno su i datotečni audioformati. Najviše se koriste MPEG-1 Layer 2, MPEG-1 Layer 3, tj. MP 3 i MPEG-4 AAC i HE-AAC formati. Kod njih se redukcija podataka digitaliziranog audiosignala postiže primjenom perceptualnoga modela uha i postupka maskiranja, što znači da se izbacuju one komponente signala za koje je procijenjeno da ih ljudsko uho ne čuje. Zbog svojih karakteristika, ponajprije kvalitete i malog kašnjenja, za kontribuciju i distribuciju često se primjenjuju i aptX formati zasnovani na ADPCM (akr. od engl. Adaptive Pulse Code Modulation) principu. Sve je češća primjena aptX formata i u komercijalne svrhe, primjerice kod Bluetoth prijenosa audiosignala.

Preuzmi tiskano izdanje

PDF, 25 MB

Tiskano izdanje leksikona